Mućkalice istiskuju etno

Kada je nedavno na jubilarnoj smotri folklora na Gradecu nastupila legendarna teta Liza, ponajbolja pjevačica međimurskih pjesama, publika je morala dobro naćuliti uši. S Jelačićeva trga do Gradeca dopirali su glasni zvukovi tanzanijske grupe Afrikali, koja je nastupala pred rasplesanim i oduševljenim Zagrepčanima.

Glazba iz Afrike debelo podebljana (pa i globalizirana) svim mogućim električnim instrumentima i jakim stadionskim razglasom bez problema je zaglušila a cappella pjev tete Lize, koja se, premda u devetom desetljeću života, nije dala smesti.

U poziciji usamljene pjevačice u staroj narodnoj nošnji našao se i cijeli tzv. hrvatski etnopokret. Jer, čime će to Dunja Knebl uz mladenački energičnu grupu Afion ili Lidija Bajuk uz profesionalne svirače iz Čakovca Ladislava Vargu i Marka Žerjava konkurirati svim mogućim sastavima iz svijeta koji plijene ritmom, agresivnim zvukovima, razgolićenim plesom, neodoljivom mješavinom jazza, bluesa, hip-hopa, rocka, klasike, techna i tko zna kojih sve glazbenih pravaca i rukavaca.

Kako ozbiljno, pomalo introvertirano istraživanje domaće glazbene baštine u kojoj nema bregovićevskih dopadljivih štikli i puhačkih srbijanskih, tj. romskih urnebesa može izboriti pažnju strane, kada ne može ni domaće publike? Pa tko će pokraj izvrsno upakiranih glazbenih mućkalica, koje od brojnih glazbenih identiteta uzimaju samo ono najbolje, slušati stare narodne balade, ionako osuđene na zaborav?