Sliku pod brojem 12 iz Trebotićeva multimedijalnog ambijenta "Poklonstvo gradu" iz 2006. Viktor Žmegač ocijenio je u najnovijoj je monografiji "Summa Mediterranea", koju je upravo objavio zagrebački V.B.Z., "jednom od najdojmljivijih slika današnjice". Dakle, remek-djelom. Slavni hrvatski umjetnik Matko Trebotić sa splitskom adresom može biti dvostruko zadovoljan. Prvi razlog: Viktor Žmegač piše o njemu predgovor od 15 kartica. To je mala studija u kojoj je najboljom ocijenjena Trebotićeva slika iz 2006. koja je kao dio instalacije za Dubrovačke ljetne igre bila postavljena u palači Sponza.
Zlatni listići po stupovima
– Cijelu sam palaču tada oblikovao kao multimedijski prostor u kojem sam uz glazbu Sorkočevića podsjetio da je Sponza nekad bila riznica. Oblijepio sam stupove Sponze zlatnim listićima, a u prostoru izvjesio 12 svojih slika inspiriranih poviješću grada Dubrovnika. I klavir je bio zapakiran u zlatnu foliju – kaže Trebotić. Osam je knjiga dosad napisano o Trebotiću. Neke opisuju određene periode i cikluse slika, neke se bave samo akvarelima, a samo ova najnovija obuhvaća svih 45 godina njegova likovnog djelovanja, i slike i skulpture i prostorne instalacije.
– U knjizi su tekstovi više autora koji su pisali o mome radu, tekstovi Igora Zidića, Joška Belamarića, Lilijane Domić, Slavice Marković, Bože Majstorovića, Darka Glavana, Andre Krstulovića Opare i drugih – kaže naš sugovornik. Drugi razlog za posebno Trebotićevo zadovoljstvo leži u činjenici da mu je u Radničkoj galeriji zvanoj Raga otvorena izložba "Svjetlo i zemlja", čiji je kustos mlađi povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović. Raga je vlasništvo poznatog odvjetnika i kolekcionara Hanžekovića, otvorena u četvrti koju nazivaju Manhattanom. Izložba, prema Trebotićevim riječima, pokazuje cijeli vitalitet njegova likovnog djelovanja. Tu je 13 slika nastalih ove godine i, prema Trebotićevu mišljenju, sigurno su korak naprijed te nadilaze ranije radove. Po čemu nadilaze?, pitamo ga.
– Po tome što sam suptilnom tehnikom išao k bijeloj slici. Na granici su apstrakcije, a opet nisu apstraktne. Idu prema bijelom, ali nisu otišle u bjelinu. Dnevnik je to jednog Mediteranca, jednog Dalmatinca koji želi korespondirati sa svijetom, ostati svjež i nov – kaže Trebotić. – Izložba u Radničkoj galeriji korespondira s novijim mojim izložbama, s izložbom "Mediteranski zapisi" održanoj 2012. u Kabinetu grafike HAZU s kataloškim tekstom Slavice Marković, i s malom izložbom održanom 2013. u Galeriji Laval Nugent na Gornjem gradu u Opatičkoj, koja je dobila ime po hrvatskom vojskovođi irskoga porijekla. A evo sada i izložbe u Radničkoj galeriji. Sve to potvrđuje da se Zagreb i ja volimo javno, iako su to sve mediteranske teme. Jer kod mene, kao i kod Julija Knifera, ostaje jedna tema. Kod njega meandar, a kod mene Mediteran. Uvijek je to kanal između Brača i Splita – kaže Trebotić.
Sunce i u razgovoru
Uvijek je to veliko plavetnilo. Pa i dok razgovaramo, Trebotića obasjava sunce te on, jer vjetar okreće na buru, vidi i Šoltu i Brač i sve do Visa! No, upozorava nas da njegovo nadahnuće ide i sjevernije, prema Primorju i glagoljici, unikatnom pismu koje imamo, a kojim se nadahnuo radeći veliki zastor za HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. – Jako me nadahnula glagoljica i jako je prisutna u novijim radovima – kaže nam.
Trebotića vide ponajprije kao enformelista, a on na to kaže: – Cijela je tajna moje umjetnosti i uspjeha u tome da sam pronašao svoju formulu, svoj kôd koji me razlikuje od drugih. Tapies mi je jedan od omiljenih slikara, ali se uvijek vraćam Vidoviću, što se naravno ne vidi u mojem slikarstvu niti se smije vidjeti.
Naravno, tu je i Joseph Beuys, slavni njemački umjetnik, konceptualist i performer kojeg sam poznavao i poštovao, pa čak smo nešto i zajednički napravili – podsjeća Trebotić. U njegovu atelijeru i na klapni najnovije monografije stoji zapis Ivana Turgenjeva, ruskog pisca kojeg neobično poštuje i voli. Zapis kaže da ništa ne vrijedi što nam je glava velika, što puno znamo, ako nemamo ništa svog. Bolje je biti i glup, a imati to svoje... Tu je po(r)uku Trebotić ostvario u punoj mjeri. Jedino što se sada čeka je izdanje monografije na engleskom jeziku jer iz inozemstva stižu ponude da bude objavljena i izvan Hrvatske. Stižu ponude od Beča do Italije, i dalje prema zapadu...