Kad je prije nekoliko mjeseci izašao novi singl Mangroovea “Komad neba”, dobili smo jednu od najboljih pjesama ove godine kod nas, od onih koje mijenjaju zatečenu situaciju. Gotovo osam minuta dugačak singl nije baš tipična pojava, a pokazao je da je Mangroove odlučio pojačati tempo. Iako se radi o slojevitoj skladbi, njezina pristupačnost i radiofoničnost spoj su dva ili nekoliko “komada neba”, a takva strategija može se navesti i za cijeli novi album “Komad neba”.
Iako im tog “komada” komercijalnog uspjeha ne nedostaje, nikad ga kod nas nema dovoljno za ovakve bendove, koji guraju scenu naprijed. Singl “Komad neba” trebao je cijelu naciju fokusirati na postavu koja je u pop formatu učinila odlične stvari za domaću scenu, slično kao i Chui, dugi Starešinićev bend, za jazz. Kao i toliko puta do sada, pokazuje se da razlika u žanru ne znači i razliku u umjetničkom dometu, a sviračko, autorsko i izvedbeno umijeće na visokoj je razini i na albumu Mangroovea “Komad neba” (Aquarius Records).
Na pouzdano visokoj razini je Željka Veverec, koja je glasovnim mogućnostima odavno najsposobnija mlađa domaća pjevačica. Nakon odlaska Gabi Novak zapravo treba otvoreno reći da je Veverec njezina autentična nasljednica, jer je baštinila sličnu eleganciju, lakoću pjevanja, ali i pjevački ukus te glas kojim na današnjoj sceni “radi” isto ono što je Gabi Novak radila nekada.
Nije to nimalo pretjerivanje, a album Mangroovea “Komad neba” sasvim je jasan dokaz priložene tvrdnje. Pogotovo sam početak, dvije mirne pjesme koje pokazuju drukčiji smjer albuma, s Tonijem Starešinićem na klaviru, što daje sasvim drukčiji ton materijalima. Uvodna jazzy “Tu smo” zvuči poput neke klasične minijature ili lounge glazbe s gudačkom sekcijom Zagrebačkog salonskog kvarteta, dok “Tajna” s gospel-vokalima zbora Izvor fino paše uz sjajnu Veverec. Kao da ste u harlemskom Appollu na nekom nastupu. “Voli me” sa saksofon-solom Marija Bočića nastavlja u jazzy tonu s vokalima koji opet zovu u sjećanje ne samo vokale Gabi Novak nego i eleganciju njezinih iskoraka u jazz.
Miran tempo “Moglo je” s Valdemarom Kušanom na trubi sad već pokazuje da se radi o sasvim drukčijem albumu Mangroovea, na terenu akustičnog vokalnog jazza, i da je pogodan ventil za Željku Veverec, koja uz istaknute soliste dominira albumom. Izvrsna svirka i dinamika među instrumentalistima u srednjem dijelu djeluje kao da Veverec pjeva s Chuijem. Zapravo, ovako bi zvučao Chui da elektroniku zamijeni akustikom pa se album “Komad neba” čini kao drugo lice obiteljske i bendovske medalje/manufakture kojim Mangroove velikim koracima ide naprijed.
Već poznati singl “Komad neba” srednjim tempom na rubu trip-hop aranžmana, pozadinskim vokalima zbora Izvor i gitarom Vlade Mirčete iz Mayalesa, koji su gosti u pjesmi, na jednom mjestu, ali u osam minuta, vrhunski spaja nekoliko dijelova u zajedničku cjelinu bez vidljivih i čujnih šavova. A to je karakteristika cijelog albuma koji u osam pjesama i jednominutnoj minijaturi nudi pravi vatromet ideja. Ozbiljan pop format ono je što zanima Starešinića, jer svaki punokrvni glazbenik u svijetu odavno pristupa svim zadacima jednako ambiciozno.
Kao jedan od najsposobnijih domaćih instrumentalista i autora, ali i temeljito naslušan poznavatelj povijesti jazz, rock i pop glazbe, Starešinić takav princip primjenjuje na sve što radi, od jazza do instrumentalne glazbe za dokumentarce i rada s grupom Mangroove. Kao što je i sam najavio, radi se o drukčijem albumu inspiriranom utjecajem rada s jazz orkestrom, s kojim je Mangroove snimio prošli album “Nešto veće od nas”, kao i nizom akustičnih koncerata koje je Mangroove imao u zagrebačkoj Kontesi. “Zli dusi”, sa solistom Valdemarom Kušanom, opet se vraćaju na teren gospel-vokala i fine jazz svirke s utjecajem soft-funka sedamdesetih. Sedamdesete se na cijelom albumu nameću kao ishodište ove epizode Mangroovea, u filmičnim temama koje kao da su stigle iz tadašnjih televizijskih serija i filmova.
Završetak je nešto brži, s “Bez puno riječi” pokazuje bubnjara Silvija Bočića kao temelj koji svojim bravurama čitavim albumom povezuje različite sastojke, dok je završna “Igra” odličan kandidat za singl i jedina modernija pjesma, čiji plesni kapacitet vjerojatno znači i veću radijsku rotaciju. Zapravo, završna tema je dodatak; “Odjavna špica” sa Starešinićem na električnim klavijaturama i Marijem Biočićem na saksofonu instrumental je koji je Starešinić napisao prije 20 godina, za koji kaže da je tada bio “naivan pokušaj Emerson Lake i Palmera”. Sad je sve samo ne naivan, pravi petominutni komad raspašoja s međuigrom klavijatura, saksofona i ritam sekcije, koji paše na neki album Chuija, ali s Biočićem umjesto Vojkana Jocića.
Dvostruko CD izdanje “Komada neba” (koproducent Zvonimir Dusper Dus zaslužan je za miks i master) uključuje i spomenuti album s Jazz orkestrom HRT-a, koji je bio objavljen samo na vinilu, na koji zbog ograničene minutaže nisu stale zadnje dvije pjesme. Tako je ovaj CD jedino fizičko izdanje kompletnog koncerta, a budući da je “Komad neba” veliki album, zaslužuje i veliki format pa će se vinilna verzija moći nabaviti već na koncertnoj promociji albuma Mangroovea u klubu Boogaloo 7. studenoga.