Svemirko je mali dječak koji luta/leti svemirom uvijek odjeven u svoje svemirsko odijelo (sa slovom "S" na prsima, kao i slavni Supermen), a kojeg je u ožujku 1958. stvorio Vladimir Delač za ilustrirani magazin Globus, u kojem je surađivao kao ilustrator. Poslije lansiranja prvoga umjetnoga Zemljina satelita, sovjetskog Sputnjika 1957. godine, poraslo je u društvu zanimanje za svemirske teme, o kojima su tadašnje tiskovine, uključujući i Globus, često pisale.
Prema ideji Nenada Brixyja, tadašnjeg zamjenika glavnog urednika Globusa, Vladimir Delač nacrtao je malog dječaka u svemirskom odijelu s obveznom prozirnom okruglom kacigom i raketnim motorom na leđima, koji je mogao putovati po svemiru oko Zemlje i dalje, pri čemu je doživljavao razne zabavne i ljupke zgode u okruženju beskrajne slobode. Delač je tako već u pionirsko vrijeme osvajanja svemira stvorio svog najpopularnijeg strip-junaka, Svemirka. S početkom u broju 210 od 21. ožujka 1958., strip je redovito objavljivan na zabavnim stranicama Globusa u formi kratkih strip-šala u četiri slike. U početku su po Brixyjevim idejama kratke strip-šale i nastajale – poslije ih je smišljao sam Delač. Kad je ljeti 1959. došlo do spajanja novinskih poduzeća Narodni list, koji je izdavao Globus, i Vjesnika, "Svemirko" se odmah iz Globusa preselio na trobojni bakrotisak Plavog vjesnika. Prvi nastavak "Svemirka" objavljen je u broju 254 od 6. lipnja 1959. u standardom obliku pasice od četiri sličice i najavom da je Svemirko stigao u Plavac (naziv za Plavi vjesnik odmilja). U Plavom vjesniku strip "Svemirko" bit će samo s jednim kratkim prekidom objavljivan od 1959. do 1968. godine. Ubrzo postaje izrazito popularan među mladim čitateljima i preuzima ulogu maskote lista (npr. kontakt s čitateljima održavan je rubrikom "Svemirkova pošta", tiskana je razglednica s njegovim likom, najavljuje nove sadržaje i reklamira dječje proizvode itd.).
Primarno osmišljene kao humoristični odgovor na recentne povijesne događaje, Svemirkove su pustolovine parodija na fantastiku Flasha Gordona, Dena Derija, Bricka Bradforda, Bucka Rogersa i ostatak svemirske braće. Svemirko uključuje elemente lagane znanstvene fantastike, privlačeći i djecu i odrasle spojem jasnog oblikovanja likova i blagog bezazlenog humora.
Poslije stotina pasica s četiri, rjeđe tri sličice, objavljenih u Globusu i Plavom vjesniku, Delačevi likovi i svemirska saga razvijaju se još više duljim epizodama, ukupno šest od 1962. do 1965., za koje je scenarije pisao Nenad Brixy. U strip je uključeno još nekoliko stalnih likova, među kojima je slatka djevojčica Zvjezdica, i sama svemirka, te dječak Crni, glavni Svemirkov antagonist, čija ljubomorna narav i stalna sklonost spletkarenju pružaju komične zaplete, a istodobno pridonose pustolovinama dvojca stvarajući kontrast Svemirkovoj smirenoj naravi pomažući istaknuti njegovu domišljatost. Odnosi u stripu naglašavaju drugarstvo i međusobno oslanjanje, pri čemu prepirke i podvale Svemirka i Crnog ističu njihovo dječje suparništvo. Odrasli su rijetka pojava u stripu, kao glavni urednik redakcije ili profesor Ameba ili kakvi zlikovci, samo onoliko koliko je bilo nužno za priču. No to je karakteristika Delačeva cjelokupnog opusa, koji je primarno bio namijenjen malim čitateljima. Zahvaljujući jezgrovitim i jednostavnim scenarijima, vrlo često je u pasicama izostajao popratni ili govorni tekst jer je sve bilo jasno iz Delačeve kompozicije te jasnog i čistog crteža.
U povijest hrvatskog stripa Delač ulazi s definicijom autora stripova namijenjenih mlađem uzrastu, u kojima su glavni junaci djeca. Volio je i poštovao svoje male čitatelje, lako se uživljavao u njihov svijet jer je i sam zadržao u sebi dječačku narav. Njegov je način crtanja jednostavan, siguran crtež, lišen nepotrebnog nanosa, pregledna i uravnotežena kompozicija bez opterećivanja detaljima, posebno u pozadinama, čista, ujednačena linija izvučena je perom, nema polusjena i šrafura, blago karikirana stilizacija likove je činila iznimno dopadljivima.
Svatko tko je imalo sustavno pratio zagrebačku periodiku onog vremena, mogao je na prvi pogled prepoznati neki rad Vladimira Delača u stotinama ilustracija i vinjeta na stranicama Narodnog sporta (prethodnik današnjih Sportskih novosti), Vjesnika u srijedu, Globusa (onoga iz pedesetih godina), Narodnog lista, Pionira, Plavog vjesnika, Arene, prvih godišta Modre laste... Na isti način, ne oscilirajući u kvaliteti crteža, Delač je radio i stripove. Zahvaljujući usvojenoj stilizaciji i sadržajima koje je obrađivao, mogao je sve crtati 'iz glave', bez eventualnog korištenja modela, bez zagledavanja u likovnu dokumentaciju (koju si kao autor stripova nikad nije ni stvorio). Bio je i plodan ilustrator, stalan suradnik više listova i časopisa, opremivši crtežima i nekoliko knjiga. Uz to, našao se među autorima prvih domaćih crtanih filmova u prvoj polovini pedesetih godina prošlog stoljeća.
Rođen 1927. godine u Slavonskom Brodu, u obitelji željezničara koja se zbog očeve službe često selila, osnovnu školu (tada četverogodišnju) završio je u Novskoj, a gimnaziju (osam razreda) u Zagrebu. Položivši s lakoćom prijemni ispit na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, nakon dva semestra napustio je studij – jer ga je (kao i neke druge njegove kolege) privukao miris novina, atmosfera rada u novinskim redakcijama i mogućnost da svoje crtačko umijeće praktično primjenjuje u izdanjima namijenjenima širokoj publici.
Poput većine stripaša i karikaturista, počeo je crtkarati vrlo rano, već u petoj godini života, a u školi je nastavio s crtanjem, katkad potajno ispod klupe, potaknut likovnim sadržajima koje je viđao na stranicama Anđela čuvara, Mickey stripa, Vandrokaša, Politikinog zabavnika, dječjih priloga Jutarnjeg lista i Novosti.
Prema vlastitim riječima, kako nam prenosi najbolji poznavatelj Delačeva života i stvaralaštva, suradnik i prijatelj Rudi Aljinović, u početničkom razdoblju na njega su najviše utjecala 3 W – tri Waltera: 1) Disney (ime Walter skratio u Walt) – crtići i stripovi njegove produkcije bili su "zakon", prva ljubav svih koji su u to vrijeme ulazili u avanturu crtanja stripova; cijenio je humanizam i toplinu što su zračili iz Disneyevih ostvarenja; 2) Trier – njemački ilustrator koji je s mnogo šarma ilustrirao romane Ericha Kästnera, omiljenu literaturu njegova djetinjstva; usvojio je nešto od njegove figuracije i stilizacije; 3) Neugebauer – autor čiji je rad pratio od samih početaka i čiji ga je profesionalni uspjeh hrabrio, zato što nije bio mnogo stariji i zato što je bio naš; našao je uzor u njegovu dopadljivom crtežu i jasnoći izraza, osim toga, bio je prvi "živi" autor stripa kojega je upoznao! Njegovim sklonostima više su odgovarale ilustracije u diznijevskoj maniri, uz priče i pjesmice o životinjama, koje je ubrzo zatim objavio u Ustaškoj uzdanici (časopisu namijenjenom osnovcima, s karakterom današnjeg Smiba) te Zabavniku koji je uređivao Walter Neugebauer.
Poslije rata započevši profesionalno 1946. u ondašnjem humorističko satiričkom tjedniku Kerempuh, prošavši i kroz nekoliko drugih redakcija, provevši neko vrijeme u slobodnoj profesiji, djelovao je kao novinar karikaturist i ilustrator, bio je u skupini koja je proizvela prvi crtani film "Veliki miting" te je i sam bio autor crtanog filma "Revija na dvorištu".
U tom je znaku bilo njegovo najplodnije stripovsko razdoblje, od Omladinskog borca, Vjesnikova dječjeg zabavnog dodatka, magazina Vjesnikova zabavnog tjednika, Petka i Miki stripa, do onog u Plavom vjesniku, u kojem je kontinuirano objavljivao od 1959. sve do prerane smrti u 41. godini, početkom 1968.
Osim Svemirka, Delač je u Plavcu objavljivao pustolovine Vikija i Nikija, niz epizoda prema scenarijima Norberta Neugebauera, te avanture djevojčice Marine za koje je scenarije pisao Čukli, a u nekim epizodama i sam je pisao scenarij. Vrlo je popularan bio strip "Timpetil, grad bez roditelja" Manfreda Mihaela, veliki hit dječje literature između dva rata u obradi Rudija Aljinovića, te "Napad na vlak" po scenariju Pavela Lovrića. Izradio je nekoliko reklamnih stripova, među ostalim serijal koji je 1959. u okviru propagandne kampanje za Plavi vjesnik objavljivan u dnevnim novinama. Uz to je sve vrijeme (točnije od 1961. do 1968.) u dječjem prilogu Arena objavljivao "Davora", strip-šale u šest slika. Neki od spomenutih stripova (epizode "Vikija i Nikija", "Davor") objavljivani su u inozemstvu.
Vladimir Delač, zvan Baja, bio je voljen u društvu zbog svoje vedre prirode. Nikad namršten, dobroćudna i vesela nastupa, pronosio je nešto od duha slavonskih bećara. Uvijek se moglo očekivati da će u razgovoru ispaliti neki štos, na nečiju duhovitu primjedbu odgovoriti još duhovitijom doskočicom. Znao se šaliti i na svoj račun: bio je osoba niska rasta, ali se u autokarikaturi prikazivao još nižim, gotovo patuljkom (iako to nije bio). Ležeran, usporenih kretnji, nikad se nije žurio – ali je svakamo stizao na vrijeme. Bio je primjer profesionalca koji na vrijeme i u potpunosti izvršava obveze – iako je bio poznat po svojoj boemskoj naravi. Koliko je značio kolegama, vidjelo se kad je 1966. doživio infarkt, pa se njegova soba u bolnici u Zajčevoj pretvorila u korzo (obišao ga je i skladatelj Ivo Tijardović, autor glazbe njegova crtića "Revija u dvorištu"), a pogotovo onih posljednjih tjedana 1967. kad se saznalo da nam Baja nepovratno odlazi. Otišao je prerano, tek što je navršio četrdesetu. Radio je, tako reći, do zadnjeg dana. Posljednje pasice "Svemirka" i "Davora" crtao je kod kuće, stojeći, ne mogavši zbog bolova ni sjediti ni ležati.
Recenzenti ističu trajnu privlačnost Delačevih stripova kroz nježnu vizualnu naraciju i bliske simpatične likove, sve što priziva nostalgiju djetinjstva, ali naglašava njegov jednostavan, jasan, prepoznatljiv stil prilagođen malim čitateljima koji su godinama voljeli njegove stripove.