Epizoda "Ubojice bez lica", koja otvara drugu sezonu hvaljene britanske serije "Inspektor Wallander" večeras na HRT 2, savršeno sažima sve ono što Wallandera čini iznimnim. Radnja započinje brutalnim i naizgled besmislenim ubojstvom starijeg para na izoliranoj seoskoj farmi.
Stigavši na mjesto zločina, Wallander pronalazi suprugu na samrti, a njezina posljednja, jedva čujna riječ je "stranac". Kada ta informacija neopreznim policijskim kanalima procuri u medije, mirni gradić Ystad postaje poprište rasističkih odmazdi i napada na migrantske radnike.
Wallander i njegov tim nalaze se pod dvostrukim pritiskom: moraju pronaći okrutne ubojice dok istovremeno pokušavaju obuzdati val ksenofobije koji prijeti eskalacijom. Slučaj tjera inspektora da se suoči ne samo s duboko ukorijenjenim predrasudama malog mjesta, već i s vlastitim sumnjama i demonima, pokazujući kako serija vješto koristi kriminalistički zaplet za istraživanje kompleksnih društvenih fenomena.
Kurt Wallander, kako ga je zamislio pisac Henning Mankell, a oživio Kenneth Branagh, daleko je od arhetipskog detektivskog heroja. On je hodajuća antiteza uglađenom i snalažljivom istražitelju. Njegov život je u potpunom rasulu: prekomjerno pije, hrani se nezdravo, premalo spava, a njegov privatni život sam Branagh opisuje kao "pustinju".
Brak mu je propao, odnos s odraslom kćeri Lindom je napet i kompliciran, a veza s ocem, ekscentričnim slikarom koji polako tone u demenciju uzrokovanu Alzheimerovom bolešću, izvor je stalne tuge i frustracije. Wallander nije čovjek koji zločine rješava s intelektualnom distancom; on upija bol svake žrtve i nosi teret svakog slučaja kao vlastiti. Branagh ga tumači s nevjerojatnom predanošću, prikazujući ga kao fizički i emocionalno iscrpljenog čovjeka, pogrbljenog pod težinom svijeta, čije je lice postalo mapa umora i tihog očaja. On je, kako glumac kaže, "egzistencijalist koji preispituje smisao života i ono što radi svaki dan".
Put do realizacije ove britanske verzije bio je gotovo sudbinski. Branagh, koji je tek nedavno otkrio i u jednom dahu pročitao sve prevedene romane, slučajno je sreo autora Henninga Mankella na filmskom festivalu posvećenom Ingmaru Bergmanu i izrazio mu svoju ogromnu želju da utjelovi njegovog slavnog inspektora. Mankell je pristao i tako je započela prva adaptacija Wallanderovih romana na engleskom jeziku. Već na početku donesena je ključna umjetnička odluka: Branagh je namjerno izbjegavao gledati bilo koju od hvaljenih švedskih ekranizacija kako bi liku mogao pristupiti potpuno svježe, bez prethodnih utjecaja.
Produkcija, nastala u suradnji britanskog BBC-ja i švedske tvrtke Yellow Bird, inzistirala je na autentičnosti. Cijela serija snimana je na stvarnim lokacijama u Ystadu i okolici, a proslavljeni snimatelj Anthony Dod Mantle, koristeći tada inovativnu digitalnu kameru Red One, uspio je uhvatiti jedinstvenu, surovu ljepotu i opresivnu atmosferu pokrajine Skåne, koja u seriji postaje zaseban, gotovo opipljiv lik.
Odmah po premijeri 2008. godine, serija je doživjela ogroman uspjeh i kod kritike i kod publike. Osvojila je čitav niz nagrada, uključujući i prestižnu BAFTA-u za najbolju dramsku seriju, a Branaghova izvedba jednoglasno je proglašena maestralnom. Kritičari su hvalili gustu atmosferu, hipnotički vizualni stil i inteligentne scenarije koji poštuju Mankellov duh. No, možda i važnije od toga, "Wallander" je odigrao ključnu ulogu u globalnoj popularizaciji žanra danas poznatog kao "Nordic Noir". Zajedno s danskim "Ubojstvom" (Forbrydelsen) i švedsko-danskim "Mostom" (Bron/Broen), ova serija je definirala estetiku i tematiku žanra: mračan i realističan prikaz policijskog posla, moralno ambivalentni protagonisti koji se bore s osobnim demonima te snažna, često suptilna kritika naizgled savršenog skandinavskog društvenog uređenja, otkrivajući njegove skrivene pukotine i licemjerje.
Producenti su se posvetili svakom detalju kako bi stvorili uvjerljiv svijet. Donesena je, primjerice, odluka da se izgovor imena "Ystad" i "Wallander" blago anglizira kako bi serija bila pristupačnija publici engleskog govornog područja, ali bez upadanja u karikaturu. Glazba Martina Phippsa, zajedno s melankoličnom uvodnom temom "Nostalgia" australske kantautorice Emily Barker, savršeno je naglasila tmuran i sjetan ton serije. Zanimljiv je i podatak da su producenti svjesno izostavili Wallanderovu ljubav prema operi, koja je važan dio njegova karaktera u romanima. Objašnjenje leži u tome što su htjeli izbjeći bilo kakve usporedbe s drugim slavnim britanskim televizijskim detektivom, Inspektorom Morseom, koji je također bio strastveni ljubitelj opere. Takve promišljene odluke pokazuju duboko razumijevanje materijala i želju da se stvori potpuno jedinstveno i samostalno djelo.
Serija se može pohvaliti i izvanrednom glumačkom postavom. Mladi Tom Hiddleston, danas globalna zvijezda, u prve dvije sezone pamtljivo glumi ambicioznog, ali neiskusnog detektiva Magnusa Martinssona. Sarah Smart uvjerljiva je kao njegova sposobna kolegica Ann-Britt Hoglund, dok legendarni David Warner pruža jednu od najdirljivijih izvedbi u seriji kao Wallanderov otuđeni otac Povel, čija borba s Alzheimerovom bolešću čini jednu od najpotresnijih sporednih priča. Scenariji, koje su uglavnom pisali Richard Cottan i Peter Harness, vješto su sažimali Mankellove opsežne romane u format devedesetominutnih filmova. Iako su neke radnje morale biti pojednostavljene ili izbačene, scenaristi su uspjeli sačuvati samu srž svake priče, a što je najvažnije, cjelovitost Wallanderovog složenog emocionalnog i psihološkog putovanja.
Utjecaj serije bio je opipljiv i izvan malih ekrana. Turizam u Ystadu i okolnoj regiji Skåne zabilježio je značajan porast broja posjetitelja iz Velike Britanije, koji su željeli uživo vidjeti surove, ali predivne krajolike iz serije. Uspjeh je potaknuo i ogroman porast prodaje Mankellovih romana diljem svijeta. Sam autor je priznao da ga je upravo uspjeh Branaghove adaptacije motivirao da napiše i posljednji roman o svom slavnom inspektoru, "Nemiran čovjek".