Velikim gostovanjem Narodnog kazališta “Ivan Vazov” iz Sofije počela je nova kazališna sezona, ali i novi ciklus HNK u Zagrebu, nazvan HNK2EU. Iako je ciklus osmišljen za novu scenu središnje nacionalne kazališne kuće, počeo je na sceni u glavnoj zgradi jer je interes za gostovanje bugarske predstave očito bio toliki da bi mnogo manje gledalište u Adžijinoj mnoge zainteresirane ostavilo pred vratima teatra. Ovo se pokazalo dobrom odlukom jer iako su neki gledatelji žalili za prilikom da vide novo zagrebačko i hrvatsko kazalište, ono “staro” bilo je ispunjeno do zadnjeg mjesta.
Gosti su stigli s komedijom “Oružje i čovjek” irskog nobelovca Georgea Bernarda Shawa, koja je u njegovoj biografiji zapisana kao njegov prvi komercijalni uspjeh kojim se afirmirao kao dramski pisac. Djelo praizvedeno 1894. godine do danas je ostalo jedna od najizvođenijih komedija ovog autora, a za ove naše prostore posebno je zanimljivo i zbog bojišnice koju je Shaw u njega upisao. Naime, u prvoj verziji komedije likovi i mjesto radnje bili su općeniti; neki rat, neka bitka i njene posljedice.
Nakon što su ga prijatelji upozorili da bi uvjerljivost bila veća da priču smjesti u neki postojeći rat, Shaw se odlučio za Srpsko-bugarski rat i bitku kod Slivnice 1885. godine, te u nju unio i priču o profesionalnim vojnicima plaćenicima. Tako se na strani srpske vojske ovdje bori i jedan Švicarac, profesionalni vojnik plaćenik i naravno ljubitelj čokolade, zbog čega je ovo djelo u Bugarskoj, 1995. godine u Dramsko-lutkarskom kazalištu u Vranici, izvođeno pod naslovom “Čokoladni vojnik”. I upravo se za tog Švicarca na koncu ustanovi da je bogati nasljednik lanca hotela.
U sofijskom Narodnom kazalištu “Ivan Vazov” “Oružje i čovjek” je (prema prijevodu Stojana Čaprazova i Rajka Čaprazova) režirao John Malkovich, glumac, redatelj i producent čije je ime, nakon ljeta na izmaku, definitivno bilo još jedan veliki mamac za hrvatsku publiku. Pri tome je posebno zanimljivo da mu je ovo druga režija ove komedije. Prva je bila u New Yorku, sada već daleke 1985. godine u kazalištu Circle in the Squere (glumačku su postavu činili Kevin Kline, kojeg je poslije zamijenio sam Malkovich, Glenne Headly i Raul Julia) i ona je tada doživjela velik uspjeh te je izvedene više od sto puta.
Malkovicha je ovom tekstu privukao način na koji Shaw donosi kritiku tada potpuno romantičnog pogleda na rat i posve nerealnih prikaza ratnih junaka. Tome je istovremeno suprotstavljen (isto toliko, ako ne i više) romantiziran prikaz ljubavi koji sa stvarnim životom nema nikakve veze. Priča je zapravo jednostavna: u bogataškoj kući majka i kći čekaju da se iz pobjedonosne bitke vrate otac obitelji, ali kćerin zaručnik, najveći junak pobjede. No u njezinu se sobu uvlači bjegunac s bojišta, Švicarac u srpskoj uniformi. On pobija priču o velikom junaku koji je preokrenuo bitku te objašnjava djevojci da je čovjek koji je preokrenuo borbu zapravo obična budala, čovjek koji doslovno nije znao što radi. I od tog prvog verbalnog ubojstva ratnog heroja i njegova junaštva počinju padati maske svih likova u priči te se tako kroz ovu komediju provlači i komedija zabune, da bi na koncu svaka djevojka bila u naručju onog tko je voli, baš kao što ratnici sa suprotnih strana postaju vojnici koji rade zajedno kako bi, s ono malo pameti i zdravog razuma koje imaju, napravili barem nešto.
Ne znamo, naravno, kakva je bila newyorška predstava, a Malkovich se u sofijskom kazalištu odlučio za posve konvencionalnu, čak i vrlo staromodnu, režiju u koju onda ubacuje geg kao naglasak na posve besmislenim (u kontekstu rata i bojišnice) ponašanjem nekih od likova. Sudeći po smijehu zagrebačke publike, time i poentira. Tako Malkovich, naravno, snažno pristaje uz glavnu ideju autora koji doslovno ismijava općeprihvaćene društvene stavove o ratu i ratovanju na kraju 19. stoljeća te time snažno podcrtava svu apsurdnost takvih romantičnih predodžbi koje su se (ako ne prije) ugasnule u trenutku kada su krenule klaonice ratova 20. stoljeća. Ali i sav teret komedije stavlja na leđa glumaca.
Za takvu režiju Malkovichu su trebali glumci koji ne samo da razumiju komiku djela već su je u stanju “proizvesti” u djeliću sekunde u finoj međuigri. Od svih koje smo vidjeli izdvojio se Plamen Dimov, koji je i posebno zanimljiv hrvatskoj kazališnoj publici. On je, naime, osvojio nagradu Ikar za najbolju glavnu mušku ulogu i to za ulogu Leonea u Krležinoj drami “Gospoda Glembajevi” koju je prošle sezone u ovom kazalištu režirao Ivica Buljan. Riječ je o najprestižnijoj bugarskoj kazališnoj nagradi, a zagrebačkoj publici ovaj je vrhunski glumac pokazao kako lako iz tragedije prelazi u finu komiku apsurdnih situacija. Uz njega na sceni su i Nenčo Kostov, Eva Tepavičarova, Kremena Slavčeva, Irina Miteva, Hristo Petkov, Stojan Pepelanov i Konstantin Elenkov.
Uz ovaj novi dramski ciklus zagrebački HNK uveo je još jednu novost, koja će biti zanimljiva publici. Nakon predstave održan je i razgovor s gostujućim umjetnicima. Vodio ga je (uz simultano prevođenje s bugarskog) glumac Dušan Bućan, a publika koja je u njemu aktivno sudjelovala najbolje je dokazala da je zanima i ovakav kazališni događaj.