Gledatelji ne idu u kazalište da im netko soli pamet

Čitam što govore sudionici neke razvikane i povoljno ocijenjene kazališne predstave. Kažu oni otprilike da su tim svojim djelom htjeli upozoriti na položaj žena u društvu.

Čitam to i ne znam da li da se smijem ili da plačem. Jer, tu njihovu predstavu vidjet će u najboljem slučaju koja tisuća ljudi. Je li to dovoljno da svijest o položaju žena postane društveno relevantna činjenica? Naravno da nije, pa je, dakle, jedan plemenit napor otišao u vjetar, i čovjeku dođe da nad tim pusti suzu.

Jer, u temelju cijelog projekta stoji teška zabluda: kad gledatelji idu u kazalište, onda to ne čine zato da bi im ondje netko solio pamet političkim idejama, nego zato da bi gledali predstavu, dok o politici oni sude na drugim mjestima. Utoliko je napor ovih kazalištaraca naprosto smiješan u svojoj neprimjerenosti.

Je li moguće da oni sve to ne znaju? Izgleda da je moguće, jer da znaju, ne bi bili ni tako oduševljeni ni tako samouvjereni. A čovjek koji je živio u socijalizmu može na taj njihov ushit samo zavrtjeti glavom. Jer, nas su tada tjerali da u knjigama, predstavama i filmovima govorimo o takvim temama kao što je položaj žena ili položaj radničke klase, a mi smo se nogama i rukama branili od te društvene narudžbe, misleći da bismo time unizili umjetnost.

A ovi sad umjetnici sami se nude za ideološke higijeničare, idu po svijetu njuškajući za društveno relevantnim temama, i nimalo se ne bune kad se na festivalima nagrade ne daju zato što je neka predstava dobra, nego zato što se bavi važnom temom i izražava politički korektan stav. Za onoga tko je u socijalizmu pisao, snimao ili stvarao kazališne predstave, to može biti i poučno, pa mu izazvati i grižnju savjesti. Jer, kad su nas u ono doba s govornica i s ekrana pozivali da progovorimo o položaju žena ili radnika, mi smo mislili da su oni koji to čine cinični i bezobrazni, pa nas žele upotrijebiti za svoje ciljeve.

A sad, kad vidimo ove mlade ljude kako se spremno uprežu u kola društvenih potreba, počinjemo misliti da su možda i oni birokrati zapravo bili iskreni. Nisu nas htjeli iskoristiti, nego su naprosto bili neuki, pa vjerovali u jednu slatku bajku. Iz toga pak slijedi da je vjera u angažiranu umjetnost – vjera da ona može biti i kvalitetna i efikasna – nešto poput skakanja s krova uz pomoć kišobrana: uvijek će se naći netko da to pokuša. A među takvima samo je jedan postao Tesla, a i to tek pošto se dobro ugruvao.