Postoje knjige koje se čitaju u dahu i ne ispuštaju iz ruke ili one koje čitamo parcijalno pa zaslužuju poziciju na stolu oko koje se okupljaju prijatelji i ispija kava. Upravo je takva knjiga “Pisma koja su promijenila svijet” britanskog povjesničara Simona Sebaga Montefiorea.
Izbor je to od stotinjak pisama poznatih kulturnjaka, političara i povijesnih ličnosti probranih u periodu od antike do današnjice, a tematski podijeljenih na pisma koja su ljubavna, obiteljska, ona koja se odnose na stvaralaštvo ili prijateljstvo i hrabrost te ona koja se tiču politike, ratova i moći. Naslov knjige je malo pretjeran jer neka od tih pisama teško da su svojim sadržajem promijenila svijet, ali možda jesu promijenila stav koji gajimo prema kultu nečije ličnosti ili su nas samo silno zabavila i nasmijala.
Konkretno baš u kategoriju smijeha spada pismo koje 1777. Mozart piše sestrični Marianne. Ono je vulgarno i erotično i jasno otkriva njihovu incestuoznu seksualnu vezu, a glazbenoga genija, kojeg doživljavamo klasično ozbiljnim, demaskira kao šaljivca opsjednutog stražnjicama i izmetom pa joj među ostalim piše: “... ljubit ću ti ruke i dobro se zabavljati pucajući iz stražnjeg pištolja, zagrlit ću te, cmoknuti i oprati te sprijeda i straga, platit ću sve što sam ti od početka dugovao, pa pustiti gromoglasan prdac, anđele moj...”
Bio je on, dakle, glazbeno čudo, ali i boemčina u pravom smislu riječi, ekscentrik i marginalac, a izabrala sam spomenuti konkretno baš njegovo pismo i njega jer Wolfgang Amadeus Mozart rođen je na današnji dan, 27. siječnja 1756., u Salzburgu.
U povijesti zapadne glazbe o njemu se najviše pisalo, seciralo ga se i mitologiziralo. Googleova pretraga Mozartova imena daje pet milijuna unosa, prediktivni tekst mobitela nudi Mozarta, ali ne i Haydna ili Beethovena, a broj knjiga o njemu ide uz bok broju onih o Shakespeareu, Kristu ili Wagneru. Teorija o njegovu životu, smrti, osobnim navikama, a da ne spominjemo i o glazbi, nema kraja. Objašnjenje te silne popularnosti, osim glazbene genijalnosti, pomalo je i povijesno. Skladao je, naime, u trenutku zapadne povijesti u kojem umjetnost preuzima modernu ulogu kao svjetovna zamjena za religiju. A glazba se tijekom 18. stoljeća smatra čistom umjetnošću kojoj će u romantičnoj estetici težiti sve druge. I upravo je Mozartova glazba prva koju je prihvatila ta nova estetika ideala koji se, prema E.T.A. Hoffmannu, smatra “tajanstvenim jezikom dalekog duhovnog kraljevstva”.
Rođen je u obitelji Leopolda Mozarta, učitelja violine, i Anne Marie Pertl. Mozart je njihovo sedmo dijete, no djetinjstvo su preživjeli samo on i njegova starija sestra Maria Anna poznatija kao Nannerl. Živjeli su u stanu tako niskih stropova da ga je jedan biograf usporedio s punjenjem u sendviču, no tako stisnuti Mozarti su radili velike stvari. I sam Leopold bio je nadaren glazbenik, u godini Amadeusova rođenja objavljuje rad o osnovama sviranja violine koji je cijenjen i danas. Svoje znanje prenijet će na sina i zanemariti svoju karijeru jer mali će postati njegov životni projekt.
Tako Mozart kao trogodišnjak već može izvesti sve što čuje, skladati počinje kao petogodišnjak, a godinu poslije sa sestrom svira čembalo pred caricom Marijom Terezijom u Beču. Bila je tamo i caričina kći Marija Antoaneta, buduća francuska kraljica, koju je mali skladatelj tom prigodom navodno zaprosio. Legenda kaže da mu je pomogla da ne padne kad se poskliznuo, a on joj je odvratio da će je, kad naraste, iz zahvalnosti oženiti. Zanimljivo bi bilo razmatrati u kojem bi smjeru otišla povijest da se taj brak obistinio.
Niz turneja “čuda od djeteta” započeo je 1763. Otac mu je bio mentor i menadžer, prodavao suvenire, obišli su Njemačku, Belgiju, Francusku, Nizozemsku, Švicarsku, Englesku... S 13 godina već ima ugled skladatelja i interpreta. Potkraj 1769. prvi put ide u Italiju pa i tamo nastupa na dvorovima, pred papom, sklada simfonije, komorne skladbe, opere, često i po narudžbi poput, primjerice, igrokaz “Bastien und Bastienne”, koji je naručio Anton Mesmer, bogati bečki liječnik.
Razdoblje intenzivnih turneja završilo je s adolescencijom 1773. Zaposlit će se na dvoru biskupa Colloreda u Salzburgu kao koncertni majstor, no nezadovoljan time mijenja posao i u Salzburgu postaje dvorski orguljaš i skladatelj. I to će trajati kratko. U ljeto 1781. prekinuo je službu. Prvi samostalni pijanistički nastup u Beču 1782. obilježio je početak njegova doživotnog djelovanja u habsburškoj carskoj prijestolnici, a najvažnije djelo tog razdoblja, “Otmica iz Saraja”, izvedeno je 1782. s velikim uspjehom. Nakon premijere oženio se sopranisticom Constanzom Weber, bez očeva blagoslova, zbog čega se njihovi putovi tu razilaze. Razdoblje od 1784. do 1788. bilo je najuspješnije, kako navodi Hrvatska enciklopedija, tada je započeo uspješnu suradnju s libretistom L. Da Ponteom, koja je 1786. rezultirala izvedbom opere buffe “Figarov pir” u Beču. Po narudžbi praške Opere godinu poslije praizvedena je i opera “Don Giovanni”.
Oko 1784. upoznaje Haydna. Bila je to “ljubav na prvi pogled”. Mozart ga je zvao “tata Haydn” i govorio: “On me jedini može nasmijati i natjerati da zavirim u dubinu svoje duše”, a Haydn je njega smatrao najvećim skladateljem svih vremena. Nakon očeve smrti (1787.), zahvaljujući nemaru vezanom za financije, kreće Mozartovo nestabilno razdoblje, selidbe, golemi dugovi. Zaduživao se i trošio nemilosrdno, no ne zna se točno na što. Ipak, posljednje godine bile su jako uspješne: turneja po Njemačkoj 1789., izvedbe opere buffe “Così fan tutte” (1790.)... Povremeno je skladao i za susrete masonske lože, kojoj se priključio 1784. Neke masonske ideale izrazio je u Singspielu “Čarobna frula”, koju je praizvela glumačka družina Emanuela Schickanedera 1791. Dobiva tada i narudžbu grofa Walsegga da sklada “Requiem” za njegovu pokojnu suprugu, no prije završetka Mozarta je shrvala bolest. Misu je dovršio F. X. Süssmayr.
Od čega je točno umro u 36. godini života, misterij je. Nagađanja su svakojaka, no sigurno nije otrovan, posljednja istraživanja najvjerojatnijim smatraju zatajenje bubrega, a čini se da je zadnje mjesece proveo pretio u krevetu.
Ostavio je 16 misa i rekvijema, 20-ak opera, mnoge pojedinačne arije, duete, scene, 41 simfoniju, 27 glasovirskih i pet violinskih koncerata...