Ekskluzivno

Glazbeni Frankenstein: Život kao jam session

Foto: arhiva
Glazbeni Frankenstein: Život kao jam session
06.02.2012.
u 11:46
O životu vibrafonista, skladatelja, producenta, promotora... najvažnije osobe u povijesti hrvatskog jazza, govori knjiga koju je pripremio Davor Hrvoj u izdanju Menarta
Pogledaj originalni članak

Mladi, a i entuzijasti kakvi smo bili, svaki smo tjedan išli u kino gledati, zapravo slušati američke glazbene filmove skidajući najnovije šlagere koji su se u njima prikazivali. Podijelili smo se. Braco Kramarić, “Kit” Kramarić, jer je govorio: “Čuj, ovaj kit mi je simpatičan”, ili “Znaš onog kita?”, i tako je ostao “Kit”, koji je imao glazbenu naobrazbu, solfeđo, bio je naoružan do zuba, Drago Diklić koji je također dobro baratao glazbom, a ima i izvanredan sluh, i ja koji sam nabadao, odlazili smo u kino gledati filmove s Debbie Reynolds ili Frankom Sinatrom ili Fredom Astaireom. Uvijek su bile dvije, tri ključne pjesme koje su nosile film, a po nekima se i zvao. Dogovarali smo se. Primjerice, prvi dio pjesme, prvi korus, trebao je skinuti “Kit” Kramarić, drugi dio, sredinu, Drago Diklić, a rep, dakle treći dio skidao sam ja. Tako bi radili tjedan dana, dok svaki nije svoj zadatak koliko-toliko obavio, do idućeg nastupa. Na plesnjaku u Radioklubu svirali smo subotom i nedjeljom, a u petak ili subotu popodne našli bismo se na probi i spojili tog monstruma s tri glave, tog glazbenog Frankensteina. Ono što smo skupili povezali smo i to je makar sličilo onome što je na filmu pjevao Crosby ili Frankie Laine ili Jo Stafford ili čiji već šlager smo odlučili “unakaziti”. Malo bi to dotjerali. “Čekaj, pa ni to ovak!” - “Ma ne, on to radi ovak!” Ali na kraju bi se usuglasili i odsvirali bi taj, još uvijek aktualni šlager iz kina Kozara, Lika ili Balkan. Dok su još Zagrepčani odlazili gledati film iz kojeg je bila ta melodija, mi smo je već svirali na plesnjaku.

 Znali smo svirati top ten onoga što se sluša u Europi, makar za naše prilike. Bili smo vrlo popularni. Već tada se kod mene rađala ideja da napravim svoj sastav, da budem na čelu grupe koja će svirati jedan određeni stil. Nisam još znao svjesno kakav, ali sam osjećao da bi trebalo napraviti nešto u tom smislu.

Koncert za zaborav

 Godinu po godinu, polako svirajući preko ljeta na morskim angažmanima po hotelima, po par mjeseci, a studirajući i svirajući preko jeseni i zime u Zagrebu, upoznao sam mnoge zagrebačke muzičare. S nekima sam postao prijatelj i preko glazbe, a i privatno. Mislili smo na isti način, željeli smo istu stvar. No dva su gosta ostala duboko urezana u mojem sjećanju. Prvo i jedino gostovanje u Zagrebu legendarnog Milesova bubnjara Phillyja Joea Jonesa i nastup u klubu, uz TV snimanje, Garyja Burtona. O Garyju Burtonu ćemo još pričati, malo kasnije, a evo priče o Phillyju Joeu Jonesu. Iz Ljubljane me zove Jože Privšek i pita jesam li zainteresiran za gostovanje Phillyja Joea Jonesa koji je već u Ljubljani i ima par dana vremena.

 “Yes, naravno!”

 “Samo pazi”, kaže mi Jože, “on ti je narkić i trenutno je suh i strašno nervozan! Probaj mu to nekako riješiti.”

 Dan uoči koncerta dolazi živa legenda, Philly Joe Jones i to u dosta lošem, da kažem blago, psiho-fizičkom stanju, totalno živčan, razdražljiv, histeričan, na rubu živčanog sloma. Naime, tada je bio redovito na drogama, a nedostajao mu je dan, dva. Bilo je grozno. U jednom me trenutku moljakao, a u drugom napadao, da mu moram nabaviti nešto da se smiri. Pritom je pio ogromne količine viskija.

 Razgovaram s prijateljem, doktorom koji ima privatnu ordinaciju i molim ga za pomoć.

 “Kako”, čudi se on, “nisam znao da si na drogama.”

 “Ma slušaj, ne ja”, i ispričam mu priču.

 “Joj, ja to ne smijem.”

 Doktorska etika, bla, bla, bla. Konačno obeća pomoć, iako nevoljko jer bio je to velik rizik. Naravno da neću reći ime, ali i danas sam mu zahvalan jer je ipak popustio mojim molbama, a bio je i ljubitelj jazza, pa je popodne, uoči svirke, tretirao Phillyja Joea. Dok čekamo da dođe vrijeme za posjet doktoru, Philly Joe uništava cijelu flašu Jack Daniel’sa. Konačno dobiva svoj omiljeni lijek - nakon čega izgleda smiren.

 Krećemo na gažu u Kulušić. Philly Joe će svirati sa zagrebačkom jazz-kremom. Na bini ga čekaju Ozren Depolo, “Žak” Dvoržak, Miljenko Prohaska i moja malenkost, a u jednom trenutku pridružit će nam se i Silvije Glojnarić. Između ostalog, imao je zamisao da u jednom trenutku sviraju dva bubnjara. Bila su predviđena dva bubnjarska seta, Glojnarić i Philly. Klub je bio pun. Dakle, desit će se tada vrlo popularan drum battle. Svi nestrpljivo očekujemo klimaks večeri, drum battle Silvija i Phillyja Joea.

 Od toga, međutim, ništa. Medicina koju je Joe dobio od mojeg prijatelja djeluje katastrofalno na velikog bubnjara.

 Konstantno ubrzava tempo, svira nemoguće glasno i konačno se stropoštava iza bubnjeva na opće veselje prepunog Kulušića. To je bio, ne koncert za pamćenje, nego koncert da se čim prije zaboravi.

 Nije mislila doslovno

Bilo je zgodnih dogodovština na oficijelnom šanku na backstageu festivala. Zvao se Hunt Club. Već prve godine sve sam tamo upoznao i kad god bih došao, to bi bilo pozdravljanje - mjauc, mjauc. Svi su to znali. Jedne godine svirao sam u All Starsu, a John Lewis je svirao klavir. Fantastičan band. Odsviramo - veliki uspjeh.

 “Idemo u Hunt Club na flašu dobrog vina”, veli John nakon svirke. “Dao sam da ohlade dva “francuza”.”

 Sjednemo za mali stol za dvoje koji je unaprijed rezervirao, a za šankom stoji grupa od sedam-osam crnih highlifera. Dame nakićene tako da najviše ima zlatnine i dijamanata, a najmanje haljine, frizure... Dva dečka u velur-kaputima do poda, sa svilenim šalovima koji lepršaju oko njih, čudnovati šeširi. Kao na filmu. Bili su jako glasni i jako veseli. Odjednom jedna od dama ugleda Johna i mene da sjedimo.

 “There is that white guy who can play the blues.”

 “You are talking to me?”

 “You white motherfucker, you really can play the blues. Have a drink with us.”

 Dignem se i odem k njima. Bla, bla i kucnemo se.

 No John je bio jako delikatna osoba. Njemu je bilo neugodno kad je čuo da mi netko govori “You white motherfucker.”

 “Znaš, ona to nije mislila loše. Nije mislila doslovno.”

 “Znam, to je kompliment.”

 “Ma da, to ti je zapravo kompliment.”

 No tada mi je John postavio pitanje. Uvijek se razveselim kad se sjetim toga. Dobro je poznavao moje roditelje. Čak je u početku, za svoja prva dva posjeta Zagrebu, spavao kod nas, dok se nije upoznao s Mirjanom pa je zbog lakših manevara prešao u hotel.

 “Često sam razmišljao”, rekao je, “na način na koji ti sviraš blues, sviramo i mi, coloured people, gypsies i Jewish people. Never white people.”

 Bilo je to prvi put da sam čuo Johna da dijeli, istinabog, po nadarenosti, po genetskom kodu, da neka nacija ima više smisla za nešto, a neka manje. To je jasno. Nijemci i Austrijanci nisu rođeni kao swingeri nego za sviranje polke i valcera.

 “Uvijek sam se pitao otkud to”, dodao je. “Nemoj se ljutiti, ali moram te pitati je li netko od tvojih predaka bio gypsy, jer coloured nisi, Jewish znam da nisi, dakle to je jedina šansa.”

 “Čuj, nadam se da mi je pradjed bio u čergi, zajedno s djedom Djanga Reinhardta”, rekao sam.

 Kapitalistička cigareta

 U Los Angelesu sam svirao u još jednom klubu i to s trubačem Billom Berryjem. Nastupio sam uz njegov kvartet. Tada sam prvi put doživio da je na staklenoj reklami iznad ulaza u klub tipično američki pisalo: “BILL BERRY QUARTET, FEATURING BOSKO PETROVIC”.

 Po Los Angelesu sam često zujao s tenor-saksofonistom i flautistom Jeromeom Richardsonom s kojim me upoznao Quincy Jones. On je svirao na prvoj ploči koju sam snimio s Amerikancima.

 U to doba bio je član Big Banda Quincyja Jonesa koji je bio na europskoj turneji. Jerome je bio izvanredna osoba. Nekoliko je puta bio u Zagrebu i svirao je s nama. Ne znam je li bio bolji saksofonist ili flautist ili draži kao čovjek.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

DO
dobravečerhr
19:28 06.02.2012.

Velika je šteta kaj je Boško otišel... A velika je šteta kaj je s Boškom nestala i zgb jazz scena...