Razgovor Matija Vukšić

Fokusirao sam se na posljedice koje najmlađi imaju danas zbog odrastanja u nesređenom društvu

Foto: scena iz filma Djeca tranzcije
Fokusirao sam se na posljedice koje najmlađi imaju danas zbog odrastanja u nesređenom društvu
29.07.2014.
u 16:08
Film Djeca tranzicije govori o nakaradnim stranama puta prema društvu u kojem se cijene samo materijalno i uspjeh kroz sudbine nekoliko djece
Pogledaj originalni članak

        Među najintrigantnijim filmovima na ovogodišnjem motovunskom festivalu nalazi se i hrvatski dugometražni dokumentarac “Djeca tranzicije” Matije Vukšića, dosad hvaljenog i prepoznatog po filmovima “Benjamin” i “Irokez”. Film koji će nakon motovunske premijere biti prikazan i na festivalu u Sarajevu, a posve sigurno i na brojnim drugim međunarodnim festivalima, govori o nakaradnim stranama puta prema društvu u kojem se cijene samo materijalno i uspjeh kroz sudbine nekoliko djece: djevojčice kojoj je cilj postati cajka, nadarenog 8-godišnjeg dječaka čija obitelj svoju egzistenciju zasniva na ideji da će jednoga dana igrati u Barceloni, djevojke koju su društvene mreže koštale života, ali i djevojčice koju maltretiraju i tuku u školi jer potječe iz siromašne obitelji.

– Želio sam se fokusirati na posljedice odrastanja u nesređenom društvu. Nismo snimili puno priča jer sam vrlo brzo znao da će ove četiri na kraju tvoriti film.

Koja je priča bila najzahtjevnija, koju je bilo najteže raditi, izuzmemo li da je vjerojatno najmučnija bila priča o djevojci Marti Jureković koja si je oduzela život zbog vrijeđanja na društvenoj mreži?

Uvijek u dokumentarizmu živite s tim ljudima o kojima radite film još dugo nakon samog snimanja. Tako mi i dalje Davidovi roditelji javljaju sve o njegovom nogometnom putu, a Natalijini, koju su vršnjaci maltretirali zbog siromaštva, na sreću – da joj je u novoj školi dobro. Najteže je bilo raditi priču o Marti Jureković. Puno je tu emocija. Često sam u kontaktu s njezinom majkom Ivankom koja je bila jako hrabra i konstatirala da, ako otkrivanje njihove tragične priče pomogne samo jednoj obitelji da bolje razmotri što s njihovom djecom eventualno polazi po zlu – onda smo nešto napravili. Puno je upitnika još u glavama Martinih roditelja, a državni organi – posebno MUP i Državno odvjetništvo – nisu napravili dovoljno. Naprotiv, pokazali su se nespremnima za 21. stoljeće, malo znaju o cyber bullyingu i kako ga tretirati te loše iščitavaju zakone.

S obzirom na to da su u pitanju maloljetnici, jesu li tijekom snimanja bili pod nečijim nadzorom i jesu li trebala neka posebna dopuštenja?

Trebali smo dopuštenja njihovih roditelja, a producenti su se od svojih pravnika informirali o mišljenju pučke pravobraniteljice i Centra za socijalnu skrb o medijskom tretiranju ovakvih priča.

Smatrate li ovo svojim najzrelijim filmom dosad?

Produkcijski svakako djeluje najraskošnije.“Djeca tranzicije“ prvi su mi profesionalni film, i k tome još dugometražni. Sigurno je zreliji u odnosu na one koje sam radio na akademiji. Struktura od četiri priče koje se isprepliću u sat i dvadeset minuta je zahtjevna. U slaganju mozaika puno su mi pomogli odlični suradnici: montažerka Ana Šerić i producent Nenad Puhovski koji bi uskočio kreativnim savjetima svaki put kad bismo se zasitili materijalom i pitali se što dalje. Gotovo osam mjeseci montaže dug je period.

Sada pripremate kratki igrani film za omnibus “Zagrebačke priče”. Kako ćete kao primarni dokumentarist pristupiti toj formi?

Krajem kolovoza snimam svoj prvi kratki igrani film “Goranova ulica” u sklopu omnibusa Zagrebačke priče. I ovdje su u glavnoj ulozi djeca, dvoje desetogodišnjaka – Mia Rendić i Juraj Čižić koji su prvi put na filmu. Jako su dobri na probama. Oni nose film i njihova mi je izvedba najvažnija.     

>> "Irokez" o manje poznatoj strani Mavrovićeva života

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.