Fleet Foxes, jači od uzora

Tužna vijest o nastanku novog, drugog albuma grupe Fleet Foxes “Helplessness Blues”, kaže da mu se frontman grupe Robin Pecknold toliko posvetio da je žrtvovao i zdravlje i ljubav. Dobra je vijest ta da se žrtvovao za odličan album, premda je i prošli bio jednako dobar, a tada je Pecknold imao i curu s kojom je u međuvremenu zbog prezaposlenosti prekinuo, a bio je i zdraviji.
Međutim, trud se i te kako čuje, ne možda u značajnom dizanju razine kvalitete pjesama u odnosu na izvrsni debi “Fleet Foxes” iz 2008. (jednostavno zato što je “White Winter Hymnal”, “Your Protector”, “Ragged Wood” i druge pjesme s njega teško nadmašiti), nego u bogatstvu produkcijskih, sviračkih i aranžmanskih premaza. Odu li u tome korak dalje, a postoje i takvi planovi za treći album, Fleet Foxesi gotovo da bi kao u nekim fazama Beatlesi i Beach Boysi postali primarno studijski projekt koji je teško izvoditi uživo, a pitanje je ima li potrebe za time i jesu li već sada gdjegod u tom pretjerali. Uostalom, za revival psihodeličnog neofolka, čiji su Fleet Foxesi u ovom trenutku glavni predstavnici (uz neizbježni Bon Iver i Midlake), ionako je važnije bogatstvo melodičnosti i harmonije nego produkcije i instrumentarija. Na albumu “Helplessness Blues” osjećaju se utjecaji CSN&Y-ja, Simona&Garfunkela i drugih izvođača koji polažu na vokalne harmonije, ali Fleet Foxesi ni u jednom trenutku ne djeluju kao epigoni nego stvarni kreativci koji štuju i natkriljuju svoje uzore. (A. Oremović)