Film “Vjerujem u anđele” Nikše Sviličića jedna je od onih situacija kada je vrlo nezahvalno biti filmski kritičar. Ne zato što se radi o nedvojbeno slabom filmu nego jer je to film koji ne podliježe nikakvu suvislijem razmatranju ili analizi, a pitanje je i je li mišljen uopće za takvo što.
(Drugi je par rukava otvaranje pitanja zašto je država spremna to platiti?) U glazbi je to, na sreću glazbenih kritičara, puno bolje riješeno jer sve što je objavljeno na mediju CD-a nema nužno tretman sadržaja o kojem treba izreći kakav-takav kritički sud.
Za koga i čemu pisati kritike Giuliannovih albuma kad njegovoj publici puca lajbek za to što će o njemu reći Denis Leskovar ili Aleksandar Dragaš?
A “Vjerujem u anđele” pandan je Giuliannu u filmskom svijetu. Je li to “umjetnički svjetonazor” Nikše Sviličića ili su njegova htijenja u vezi s filmom bila jedno, a rezultat nešto posve drugo, to je teško reći jer se radi o debiju. Uglavnom, ovo nije čak ni film za koji možete reći (kao u slučaju “Posljednje volje”) da bi bio dobra TV serija jer kod Sviličića naprosto nema priče ni junaka.
Postoje tek nacrti za dva lika; ljepotice (Dolores Lambaša) koja dolazi u zabačeno mediteransko mjesto i poštara (Vedran Mlikota) koji drži mještane u šaci jer otvara i čita njihova pisma te zna sve o njima. Je li poštar psihopat, pozitivac ili negativac, iz kojeg je filma ispala Lambašina junakinja koja samo zuri u prazno, što ona hoće...?
Ništa od toga nije jasno jer se Sviličiću žuri da svaku scenu što prije završi napadnim ljepljivim gitarskim pasažima koji stvaraju privid lažne ugode. Sviličić definitivno nije pristupio filmu kao redatelj nego kao menadžer uvjeren u raznolikost svojih talenata, pa osim što je pisao scenarij i režirao, on je koautor glazbe, svirao gitaru i pisao stihove za Oliverovu naslovnu pjesmu. Možda glazbena kritika tu pronađe nešto više.