Nakon postmodernističkog, eksperimentalnog (anti)romana, zaigranih “Školica”, koje su nedavno, u svom prvom dugoočekivanom prijevodu na hrvatski, zauzimale vrhove i naših top-ljestvica najprodavanijih knjiga, argentinski prozaik Julio Cortazar (1914.-1984.) napokon nam “dolazi” i kao majstor pripovjedaštva.
U knjizi “Progonitelj i druge priče” (SysPrint, ur. Marinko Koščec, prev. Dinko i, jednu priču, Milivoj Telećan) odabrane su novele iz triju Cortazarovih zbirki. Ona najdulja, naslovna, dobro upućujući na sve odlike autorova rukopisa, ponajprije na njegovu fascinaciju džezom, priča je posvećena saksofonistu Charlieju Parkeru, iz čije je zaigranosti i beskrajnih improvizatorskih mogućnosti crpio nadahnuće i za svoj prozni ludizam.
U posve osobnoj i osebujnoj inačici poznatoga modela južnoameričkih književnosti u kojem se fantastično nadmeće sa zbiljskim, Cortazar gradi svoje neobične svjetove: u njima se događaju sasvim neočekivane stvari, susreću se java i san, njima prohode zanesenjaci i osamljenici, tragači...