Pogon Jedinstvo na savskom nasipu te je večeri bio crna kazališna kutija. Samo jedan mali reflektor pokazao nam je dva gola tijela. Ona i On leđima okrenuti publici, on priljubljen uza zid, ona naslonjena na njega, dok joj ruke lagano lutaju njegovim tijelom. Razgovaraju o mjestu na kojem im se dogodila ljubav – Hirošimi – simbolu apsolutnog uništenja.
Ženska žudnja i krivnja
Početak je to predstave "Hirošima, ljubavi moja" koju je Christine Letailleur režirala po tekstu Marguerite Duras (švicarsko-francuska produkcija: Théâtre Vidy – Lausanne i TNB – Rennes), a koju smo vidjeli na Festivalu svjetskog kazališta. Potresna intimna priča o slučajnoj, ali fatalnoj ljubavi, onoj u koju se ulazi širom otvorenih očiju Durasici je poslužila kao teren na kojem se ispituje cijena zabranjene ljubavi jer je protagonistica priče bila proganjana zbog mladenačke ljubavi prema nacističkom vojniku. Redateljica Letailleur ovo pak režira kao priču o ženskoj žudnji, onoj koja ruši svjetove iako je u okruženju ove predstave srušeno sve osim dvoje ljudi koji, unatoč tragedijama svijeta, u sebi još mogu naći razloge za ljubav. Moćna je vizualizacija koju postižu junaci. Na sceni oni su sam simbol ljubavi kao takve, ali na trenutke (iako goli) u sjećanje promatrača prizivaju Klimtov Poljubac, ali i tvore razoran privid da su baš oni posljednji ljubavni par na ovome svijetu.
Simbolika uništenja
Uništena Hirošima projicira se i prelama na njihovim tijelima. Ona u tom gradu snima film o miru, On je netko tko je nosio uniformu i tako izbjegao kataklizmu. Može li se uopće nešto znati i reći o Hirošimi, pitaju se. Ne može! Može se samo preživjeti – i atomsku bombu i ljubav. Sve što je Duras napisala i Letailleur kroz taj tekst poželjela pokazati na svojim su tijelima, s beskrajnim osjećajem za pravu mjeru, iznijeli Valérie Lang i Hiroshi Ohta.
Njihovo je vrhunsko glumačko umijeće pridonijelo i tome što, kako predstava odmiče, njihova priča postaje i intimni podsjetnik na fatalno bolnu ljubav svakog od nas koji ih gledamo iz mraka kazališta.
Sve što valja i dalje je ograničeno na Zagreb, grr