Dan kad se zemlja zaustavila: Drveni dijalozi, trapavi efekti

Nezgrapno režirani i nespretno organizirani prizori, trapavi posebni učinci, loše razrađeni sporedni likovi i drveni dijalozi u nekim se nekoliko desetljeća starim filmovima katkada mogu učiniti donekle šarmantnim.

Mnogo se toga u tom slučaju može “oprostiti”, jer podrazumijevamo kako je ta “kvrgavost” dug vremenu nastanka, određenom razdoblju u razvoju filmotvoračke umješnosti, kako je riječ o postaji u kojoj je to što gledamo izvedeno bolje od onoga kako bi bilo napravljeno koju godinu prije i, dakako, lošije nego što će biti napravljeno koju godinu kasnije.

Aktualni “Dan kad se zemlja zaustavila”, prerada osobito hvaljenoga istoimenoga filma iz 1951. g., izveden je nespretno kao da je nastao iste godine kao i izvornik. A s obzirom na to da autorski odnos prema takvoj “zastarjeloj” vrsti filmotvorstva nije uočljiv ni u tragovima, odnosno budući da ništa ne ukazuje na to da je riječ o svjesnom – nostalgično-sentimentalnom, ironičnom ili bilo kakvom drugom – repliciranju i hvatanju “staromodnog duha” kojim bi se dodao značenjsko-estetski premaz, cjelina se jednostavno čini lošom i dosadnom.

Dvanaest godina nakon, primjerice, “Dana nezavisnosti”, prvorazrednog hollywoodskog spektakla o dolasku izvanzemaljaca na Zemlju, ova se priča o tome kako su izvanzemaljci odlučili spasiti planet Zemlju od ljudske vrste koja je uništava, doima diletantski smiješnom.