Nedavno je u nas objavljena knjiga “Tko je taj čovjek: u potrazi za Bobom Dylanom” Davida Daltona. Osnivač glasovitog rock-magazina Rolling Stone dao nam je intervju u kojem kaže da je stilom želio imitirati Dylanov zakučasti stil, a po nekim bi se odgovorima reklo da isto vrijedi i za ovaj razgovor...
Trebalo je hrabrosti nazvati knjigu o Bobu Dylanu “Tko je taj čovjek – u potrazi za stvarnim Bobom Dylanom?”, u smislu da je još uvijek teško reći tko je on.
– Zapravo, to je više u smislu istraživanja i postavljanja pitanja. Ideja da ću doista naći odgovor na to pitanje besmislena je i zbog toga je na neki način šala. On je kontinuirana zagonetka i baš kada pomislite da ste ga možda dokučili u jednom razdoblju, on izmakne i pretvori se u nešto drugo. Želio sam nazvati knjigu “Bobov um”, ideja je bila temeljena na tome što sam nekako uspio doći do CT slike njegova moždanog neokorteksa i tako sam mogao izbjeći sve špekulacije i saznati što čini otkucaje zvrka u njegovu mozgu. Imao sam neku vrst “bootlega” njegova mozga. U knjizi sam objavio blesasti crtež onoga što mislim da bi mogao biti sadržaj njegova mozga.
Što vas je najviše potaknulo na pisanje knjige?
Predani sam čitatelj Dylanovih biografija i Dylanovih tumača, tipova koji pokušavaju dokučiti što njegovi stihovi znače. Ali većinu ih smatram uzaludnim čitanjima. Masovno su uključeni u to nabrajanje detalja o datumima snimanja i alternativnim verzijama pjesama, a ne govore vam čak ni koji broj cipela nosi. Ne govorim da je to od velike važnosti, ali cijela ta inicijativa uzima sebe previše ozbiljno, pretvara čudesno nadahnut život u ratovanje centimetar po centimetar. Želio sam napisati knjigu o Dylanu koja će biti u Dylanovu stilu – naracija njegove multifrenične karijere koja je bila duhovita i poetična.
Jeste li razmišljali o tome da probate doći do Dylana za intervju?
Intervjuiranje Dylana besmislen je i mazohistički napor. Njegovi su intervjui toliko perverzni da su situacije u kojima daje izravne odgovore na postavljena pitanja istodobno osvježavajuće i uznemirujuće.
Koji je vaš osobni stav prema Dylanovu mitomanskom i zamućenom odnosu prema njegovu osobnom životu i biografiji? Patti Smith jednom mi je rekla da tako zapravo štiti svoju privatnost do koje jako drži. Slažete li se?
Mislim da Dylanove mitološke kreacije imaju veze s dilemama vremena u kojem je ponikao (šezdesete godine, nap. a.). Dylan, zajedno sa Stonesima, Beatlesima, Janis Joplin, Jimijem Hendrixom itd., bio je prekasno rođen. Glazbenici koji su im prethodili – Hank Williams, Muddy Waters, Woody Guthrie – bili su legendarni tipovi koji kao da su iznikli iz zemlje potpuno oblikovani, još dok su bili obična djeca iz srednje klase. Da bi vjerodostojno nastavili s glazbom tih likova većih od života, oni su morali postati tzv. glumci metode – morali su ući u likove. Kada slušate prvi Dylanov album, zaprepašćuje koliko on nastanjuje karaktere starih blues-pjevača. A istina je i da nema boljega mjesta za skrivanje nego biti nešto što nisi. Naravno da je Dylanovo mijenjanje oblika, kao što sugerirate, služilo skrivanju njegove zavidne unutarnje jezgre. Došao je u New York sa svim tim pričama o svojoj prošlosti – bio je Indijanac, radio je u cirkusu, bio je sin egipatskog faraona – nikada nije prestao izmišljati nove priče o sebi. Do vremena kada je i sam postao poznat već je izmislio grupu neizbrisivih likova. Cilj svih njih bio je da je osoba koju je projicirao bila savršena za pjesme s tog albuma.
Ako mu je bilo važno na početku, zašto je sličan princip imao i kasnije kada je već postao božanstvo, ne samo jedan od najvećih glazbenika 20. i vjerojatno 21. stoljeća nego umjetnika uopće?
– Pa izgleda da čak i bogovima treba nova slika tu i tamo. Njegova je najnovija inkarnacija lik iz romana Marka Twaina, kockar s riječnog broda, varalica za sve prigode koji zapravo prodaje pravo zlato (ako imate sreće biti na koncertu neke od njegovih dobrih večeri).
Koja su vam Dylanova razdoblja bliska? A koja možda ne volite toliko?
– Moj je omiljeni Dylan amfetaminski propovjednik na albumima “Bringing It All Back Home”, “Highway 61 Revisited” i “Blonde On Blonde”. Za mene je to savršenstvo Dylanove bitničke osobnosti, Rimbaud s električnom gitarom. Jedna od manje dragih faza dylanovska je lutka s početka šezdesetih, zadovoljni obiteljski čovjek i susretljivi susjed iz faze albuma “Nashville Skyline” i “New Morning”, gdje se pitate što se dođavola dogodilo, Bobe? Jesi se oženio s Doris Day?
Po širokom shvaćanju najkontroverznije i najosporavanije je Dylanovo “kršćansko razdoblje”. Kada čitate neke izjave ili najave pjesama iz tog vremena, djeluje doista kao da je malo skrenuo, ali, glazbeno govoreći, uvijek bih mu dao zeleno svjetlo za to jer vjerujem da je “Slow Train Coming” možda među pet najboljih albuma koje je snimio.
– Dylanova kršćanska faza jedna je od najneshvaćenijih u njegovoj karijeri. Obožavatelji su ga prestali podržavati samo zato što se okrenuo religiji. Kako neshvatljivo! Zapravo, Dylan je uvijek bio religiozan pjevač, ali je do tog trenutka njegova religioznost pripadala otpadniku koji se odbija prikloniti ikakvom etabliranom principu bez obzira na to što oni obećavali. Druga je stvar s njegovom kršćanskom fazom ta da je to bio jedan od nekoliko puta kada nije pokušavao zadirkivati, bio je posvećen, predan i iskren. A glazba je bila sjajna – ne samo “Slow Train Coming” nego sva tri kršćanska albuma. Nastupi su bili nevjerojatni, bijesni i intenzivni. Ponovno rođeni Bob bila je njegova posljednja doista uvjerljiva inkarnacija.
Što se po vama dogodilo prije nego što je albumom “Time Out Of My Mind” ponovno ušao u izuzetno plodno razdoblje koje traje već punih 15 godina, sa stalnim bendom s kojim se nalazi na “beskrajnoj turneji”?
– Pa, jedna teorija koju sam imao bila je da je tražio svoj šešir i pao s planeta. Kasnije, shvativši da je preživio čudnu bolest koju je dobio od udisanja previše blues-pjesama, odlučio je da bi mogao postati ozbiljniji i ulaštiti svoju baštinu. Krećući se kroz ta smrtonosna desetljeća, sjetio se gdje je izgubio odnos sa sobom, ušao je u kanu i istraživao sve moguće žanrove američke glazbe (u tom je procesu izmislio americanu) te završio u onom sablasnom hotelu iz “Isijavanja” u kojem su duhovi angažiranih srednjovjekovnih pjevača, zabavljača i limenih bubnjara koji su ga hranili svim tim divnim melodijama koje je stavljao na svoje ploče. Dakako, postoji granica u tome da se bude uvrnuta starina, kao što je njegov božićni album. Što je dovraga to bilo, Bobe?
Za mene Dylanova je poruka – sve je nadrealno, ništa nije kao što izgleda i ništa nema veze sve dok nema neku dublju vrijednost pa, kao što ste i sami rekli, većinu toga o njemu i ne treba shvaćati preozbiljno. Je li to pojednostavljivanje?
Dylanova sklonost nadrealnom potječe iz odrastanja u američkoj uvrnutosti. Dok je sazrijevao, radio, a kasnije i televizija stvorili su taj ludi poplun različitih kultura i glasova, mješavinu pozadinske buke. Dylan je počeo karijeru u folk-glazbi, a folk-glazba je zbog djelomično pogrešnog prenošenja stvorila neke vrlo halucinantne slike. Njegova ostala nadahnuća, bitnici, bili su jako skloni halucinantnoj prozi. Ti su utjecaji bili idealni za Dylana jer je za njega ambivalentnost neka vrst vrline – drugim riječima, nikada ne smijete davati jasne odgovore tipa “postao sam svoj neprijatelj u trenutku kada propovijedam.” Dylan je uvijek obeshrabrivao svoje poklonike da slušaju savjete: “ne pratite vođe, gledajte vlastite parkirališne brojače” – čak ni od njega samoga. Drugim riječima, morate pratiti vlastiti moral itd.
Jedan ste od osnivača glasovitog rock-magazina Rolling Stone. Možete li objasniti društvenu snagu glazbe tada i danas?
Šezdesetih godina slušali smo glazbu Beatlesa i Stonesa, a osobito Dylana zbog poruka – bili smo uključeni u duh vremena. Tada je glazba, djeco, bila važna. Rock je trebao promijeniti svijet – smijte se ako želite – ali najvažnije je to da smo oni i mi u to vjerovali, a to je glazbi dalo nevjerojatnu snagu. Rock je uključen u društvene promjene, rat u Vijetnamu, droge, misticizam, i to je stvorilo osjećaj da stvari mogu biti promijenjene.
Nagrađeni ste za intervju s Charlesom Mansonom. Što ste željeli otkriti tim intervjuom? Naime, danas se čini – govorim općenito – da je Manson u to vrijeme imao prilično glamurozan status.
– Pisao sam o njemu u Rolling Stoneu jer sam poput puno drugih hipija vjerovao da je Charlie nevin, da mu to smješta losangeleska policija, ne zato što bih mislio da je “cool” izbosti trudnu ženu, vlasnike supermarketa i njihove bajkerice. Bio sam prva osoba koja je napravila vezu između Mansona i “Bijelog albuma” Beatlesa i tada sam upao u slobodni pad. Živio sam s djevojkom na Mansonovu ranču i oboje smo gotovo poginuli kada su saznali da sumnjam na njih. Bilo je zastrašujuće otrežnjenje shvatiti da svaki napušeni hipi nije tip za “ljubav i mir”.
Što je sljedeće, o kome biste još voljeli napisati knjigu?
– Pišem knjigu o Saudijskoj Arabiji, nečem što ne može biti dalje od rocka.