"Kum 2" Francisa Forda Coppole nije samo nastavak, već monumentalno filmsko djelo koje produbljuje mitologiju obitelji Corleone na način rijetko viđen u kinematografiji, a radnja se odvija u dvije isprepletene vremenske linije koje se međusobno zrcale i nadopunjuju.
U sadašnjosti, kasnih pedesetih godina, pratimo Michaela Corleonea (Al Pacino), novog Dona, koji pokušava konsolidirati obiteljsku moć i legalizirati poslove u Nevadi i na Kubi. Njegov put obilježen je paranojom, izolacijom i brutalnim odlukama koje ga tjeraju na rub ljudskosti, a sve kulminira nakon pokušaja atentata koji otkriva izdaju u samom srcu obitelji. Istovremeno, film nas vraća u prošlost, na početak 20. stoljeća, prateći uspon njegovog oca, Vita Corleonea (Robert De Niro). Od siromašnog dječaka koji bježi sa Sicilije nakon ubojstva svoje obitelji, do tihog, ali nemilosrdnog vladara podzemlja u njujorškom Little Italyju, Vitova priča tragična je i mračna oda o američkom snu izgrađenom na nasilju i časti.
Iako je prvi "Kum" postavio ljestvicu visoko, "Kum 2" ju je, prema mišljenju mnogih, preskočio. Film je ostvario nevjerojatan uspjeh, osvojivši šest Oscara od jedanaest nominacija. Postao je prvi nastavak u povijesti koji je osvojio nagradu za najbolji film, a zlatne kipiće odnijeli su i Coppola za režiju te Robert De Niro za sporednu ulogu, čime je ispisana povijest. Njegova popularnost leži u beskompromisnom prikazu moralnog propadanja. Dok je Vito gradio carstvo kako bi zaštitio obitelj, Michael ga u pokušaju očuvanja uništava iznutra, postajući hladniji i okrutniji od svih neprijatelja s kojima se suočava. Ta mračna dualnost, gdje sinovi ponavljaju grijehe očeva na još strašniji način, dala je filmu tematsku dubinu koja i danas, pedeset godina kasnije, odjekuje kod publike i kritike, osiguravajući mu status jednog od najvećih filmskih ostvarenja svih vremena.
Put do stvaranja ovog remek-djela bio je, međutim, popločan sukobima, neizvjesnošću i kreativnim bitkama. Nakon iscrpljujućeg i kaotičnog snimanja prvog dijela, Francis Ford Coppola bio je toliko umoran da je odlučno odbio režirati nastavak. U jednom od najfascinantnijih "što ako" trenutaka u povijesti Hollywooda, predložio je studiju Paramount da posao povjere tada mladom i perspektivnom Martinu Scorseseu, čiji je film "Ulice zla" upravo izašao. Studio je, međutim, smatrao Scorsesea neprovjerenim i odbio je tu ideju, inzistirajući na Coppoli. Na kraju su ga uspjeli privoljeti ponudivši mu ono što je najviše želio: potpunu umjetničku slobodu, pravo da film nazove "Kum 2" - čemu se studio protivio bojeći se da će zvučati kao nedovršena priča - i tada basnoslovni honorar od milijun dolara. Tek pod tim uvjetima Coppola je pristao ponovno zaroniti u mračni svijet obitelji Corleone.
Drami tu nije bio kraj. Jedan od ključnih elemenata filma trebala je biti završna scena, flashback na Vitov rođendan, u kojoj se trebao pojaviti Marlon Brando. No, Brando, koji se osjećao izdanim i loše tretiranim od strane Paramounta tijekom produkcije prvog filma, odbio je sudjelovati, ne pojavivši se na setu na dan snimanja. Njegov izostanak prisilio je Coppolu da u zadnji čas prepiše scenu, pretvarajući Vitovu odsutnost u simboličan trenutak koji još jače naglašava njegovu prisutnost u životima djece. Slične probleme uzrokovao je i Richard S. Castellano, koji je glumio Petera Clemenzu. Njegovi zahtjevi za većim honorarom i inzistiranje na pisanju vlastitih dijaloga bili su neprihvatljivi za producente. Umjesto da mu udovolje, Coppola je jednostavno "ubio" lik Clemenze izvan ekrana i uveo novog kapetana, Franka Pentangelija, što je bila jasna poruka.
Jedan od stupova filma svakako je Robert De Niro i njegova legendarna posvećenost ulozi mladog Vita Corleonea. Kako bi se što bolje pripremio, proveo je nekoliko mjeseci na Siciliji, uronivši u lokalnu kulturu i učeći autentični sicilijanski dijalekt. Njegova predanost bila je tolika da u cijelom filmu izgovara tek osam riječi na engleskom jeziku. Taj nevjerojatan trud donio mu je Oscara i učinio ga, zajedno s Brandom, jedinim glumcem u povijesti nagrađenim za tumačenje istog lika. De Nirova potraga za autentičnošću očitovala se i na setu. Tijekom snimanja jedne scene na ulici, statist Carmelo Russo spontano je pozdravio Vita, što nije bilo u scenariju. Iako se Coppola isprva naljutio zbog improvizacije, De Niro je inzistirao da scena ostane jer je smatrao da savršeno prikazuje poštovanje koje je Vito počeo uživati u zajednici, dajući prizoru dodatnu težinu.
No, najveći kreativni okršaji vodili su se između Coppole i autora romana, Marija Puza, koji je bio i koscenarist. Puzo se žestoko protivio nekim od najmračnijih i najvažnijih točaka radnje koje je Coppola zamislio. Smatrao je nezamislivim da bi Fredo izdao vlastitog brata, a apsolutno je bio protiv ideje da Michael naredi njegovo ubojstvo, vjerujući da takav čin prelazi sve granice. Jednako tako, bio je skeptičan prema sceni u kojoj Kay priznaje Michaelu da njezin "spontani" pobačaj zapravo bio namjerni prekid trudnoće. Coppola je, međutim, bio uvjeren da su upravo ti brutalni, srceparajući trenuci ključni za prikaz Michaelove potpune transformacije u hladno čudovište. Uspio je uvjeriti Puza, a te su scene postale okosnica filma i jedni od najpamtljivijih trenutaka u modernoj kinematografiji, definirajući tragičnu sudbinu obitelji Corleone.
*uz korištenje AI-ja
USA filmska industrija bez premca govori kako funkcionira Svijet i ljudsko društvo. Hvala im na tome!