Četvoricu braće ubili su mu u ustaškom logoru, ali ovaj umjetnik nije pristajao na beznađe

U povodu 110. obljetnice rođenja Vojina Bakića, jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara 20. stoljeća, u upravo obnovljenom Gradskom muzeju Bjelovar u četvrtak, 29. siječnja 2026. godine u 18 sati otvara se izložba Vojin Bakić: Princip nade. Riječ je o prvoj opsežnoj prezentaciji Bakićeva lika i djela u njegovu rodnom gradu nakon šezdeset godina.

Kustosica izložbe je Hana Ćurak, antropologinja i istraživačica, koja je koncept razvila na poziv i u dijalogu s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW (Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović). Autorice postava su arhitektice Ana Martina Bakić i Vjera Bakić, nasljednice umjetnikova opusa. Integralni dio izložbe čine i radovi umjetnika Davida Maljkovića, Miloša Trakilovića i Sare Solomon. Izložba ostaje otvorena do 18. travnja ove godine. 

Izložba polazi od pitanja: što danas znači djelo Vojina Bakića u trenutku intenziviranog povijesnog revizionizma i sustavnog potiskivanja javnog sjećanja? Živeći i radeći u uvjetima rata, političkih prevrata i dubokih društvenih transformacija, Bakić je razvio umjetnički jezik čiji tematski temelj čine ideje solidarnosti, kolektivne odgovornosti i nade za pravednijim društvom. Njegovu je praksu duboko obilježilo ubojstvo četvorice mlađe braće u sustavu koncentracijskih logora Jadovno, no unatoč tome umjetnik nije pristajao na beznađe: njegove su skulpture ustrajno tragale za formom koja je mogla iznijeti uvjerenje da se takvo nasilje više nikada ne smije ponoviti.

Specifičnost ove izložbe u odnosu na dosadašnje prezentacije Bakićeva rada je naglašeni kolektivni kustoski rad (WHW i obitelj Bakić s Hanom Ćurak), inovativan teorijski okvir te fokus na obiteljski kontekst i kontekst grada u kojem je odrastao. Inzistirajući na etičkom čitanju nade, kontinuitetu vrijednosti koje je Bakić zastupao i stalnom promišljanju (ne)mogućnosti novog društvenog imaginarija, izložba širi muzejski okvir i aktivira ga kao metodu zajedničkog učenja. Intervencijom na Bakićevoj rodnoj kući u neposrednoj blizini Muzeja, koja će nakon rekonstrukcije biti Kuća Bakić, izložba pozicionira Bjelovar kao jedno od ključnih mjesta za arhivska, disciplinarna i prostorna čitanja Bakićeva rada.

Izložbeni postav Ane Martine i Vjere Bakić raspoređen je kroz tri muzejske galerije: u podrumu, prizemlju i na prvom katu te donosi pregled ključnih cjelina Bakićeva stvaralaštva, s naglaskom na cikluse Svjetlonosne forme (1963–1968) i Razlistale forme (1958). Uz najznačajnija reprezentativna djela, uključujući različite iteracije skulptura Bik i Torzo, izdvaja se rijetko izlagana skulptura Istovremenosti (1968–1969).

U postav su uključena i djela iz fundusa Gradskog muzeja Bjelovar, među kojima se posebno ističu ostaci miniranog izvornog Spomenika strijeljanima / Poziva na ustanak (Bjelovarac), oblikovanog 1947. godine u sjećanje na rano stradalog umjetnikova brata Slobodana Bakića. Replika spomenika vraćena je 2010. u Spomen-park Borik u bjelovarskoj četvrti Vojnović zajedničkim naporima obitelji, prijatelja i suradnika umjetnika te u suradnji s državnim i lokalnim institucijama i udruženjima.

Na sudjelovanje u izložbi i dijalog s Bakićevim nasljeđem pozvani su umjetnik David Maljković, čiji je dugogodišnji angažman s Bakićevim modernističkim spomenicima artikuliran, između ostalih, i u radu Retired Form (2009) i trilogiji Scenes for a New Heritage (2004-2006) te umjetnici mlađe generacije Miloš Trakilović i Sara Salamon. Na izložbi predstavljene suvremene pozicije preuzimaju ključne napetosti Bakićeva stvaralaštva: između nasilja i mogućnosti, arhive i budućnosti, tijela i progresa te ih prevode u sadašnjost digitalnih slika, migracija i ekološke krize. Time Bakićev rad otvaraju prema novim društvenim imaginacijama i mlađoj publici.

Bakićev stvaralački pristup i univerzalnost poruka njegove umjetnosti, okrenutih svjetlu i kretanju naprijed, utjelovljuju nadu kao princip. Stoga koncept izložbe umjesto linearnog pregleda Bakićeva stvaralaštva koristi filozofiju nade marksističkog filozofa Ernsta Blocha i kritičku fabulaciju povjesničarke Saidiye Hartman. Za Blocha nada nije osjećaj već način mišljenja, sposobnost da u sadašnjosti prepoznamo mogućnosti promjene.

Iz te perspektive Bakićeva skulpturalna praksa koju čine apstraktne forme, dinamika, refleksija svjetla i kinetički potencijal, može se čitati kao materijalizacija tog anticipativnog mišljenja. Njegove skulpture odbijaju zatvorenu, dovršenu sliku stvarnosti i nude formu kao argument o mogućem. Kritička fabulacija Saidiye Hartman istraživačka je praksa koja iz nepotpunih arhivskih tragova rekonstruira i ono što službena povijest nije zabilježila ili je svjesno izbrisala. Primijenjeno na Bakićev rad, to znači da izložba ne prati samo službenu povijest njegove recepcije, već traži neostvarene potencijale njegova djelovanja. Bakićeve skulpture se tako čitaju kao arhiv budućnosti koja još nije došla, a čiji potencijal ostaje aktivan.

Vojin Bakić (Bjelovar, 1915 – Zagreb, 1992) jedan je od najznačajnijih međunarodno priznatih hrvatskih kipara 20. stoljeća. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Frane Kršinića i specijalizirao kod Ivana Meštrovića. Razvija prepoznatljiv rukopis koji od figuracije vodi prema radikalno apstraktnim plohama koje razgrađuju volumen i stupaju u aktivan odnos s prostorom i svjetlom, posebice vidljivim u ciklusima poput Razlistanih i Svjetlonosnih formi. Autor je niza monumentalnih spomenika u Kamenskoj, Dotrščini, Valjevu, na Petrovoj gori i u Kragujevcu. Od pedesetih godina sudjeluje na važnim međunarodnim izložbama poput Venecijanskog bijenala, Documente u Kasselu i EXPO 58 u Bruxellesu. Njegovo djelo, obilježeno poslijeratnim devastacijama i promjenama političkih režima, sada  je jedno od ključnih poglavlja modernističke skulpture i regionalne baštine sjećanja.