U Brazilu 60-ih i 70-ih godina, za vrijeme najtvrđe vojne diktature, glumac, redatelj i dramski pedagog Augusto Boal započeo je kazališnu praksu koja će promijeniti svijet. Većina predstava koje su se u tom vremenu izvodile, shvatio je Boal, pisali su Europljani za Europljane, baveći se temama više klase. Najveći dio ljudi u njegovu okruženju nije imao baš apsolutno nikakve poveznice s njima. Boalova misao vodilja bila je da kazalište mora biti od ljudi i za ljude, te je krenuo kreirati kazalište bez profesionalnih glumaca, elitizma, hijerarhije, u kojem publika aktivno sudjeluje u predstavi – aktivističko i socijalno angažirano kazalište koje može potaknuti društvene promjene koje dolaze izravno od naroda: kazalište potlačenih.
Od ulica do parlamenta
Boalova ideja i danas živi te se proširila po čitavom svijetu, a brojne se njegove metode koriste u pedagogiji, psihologiji, pa i psihoterapiji. U Hrvatskoj skupine koje se na razne načine bave kazalištem potlačenih djeluju već dvadesetak godina, objašnjava nam jedna od osnivačica hrvatskog Kazališta potlačenih POKAZ Josipa Lulić.
U suradnji sa školama i odgojno-obrazovnim ustanovama POKAZ problematizira pitanje bullyinga, a rade i s udrugama osoba s invaliditetom i intelektualnim teškoćama, feminističkim udrugama, Centrom za mirovne studije, studentima, socijalnim radnicima i radnicima u kulturi.
– Najpoznatija od svih grana ove vrste kazališta, forum-kazalište, nastalo je kada su Boal i njegovi suradnici započeli s postavljanjem scena koje su se zaista događale u njihovoj okolini, na ulici ili radnim mjestima. Željeli su sasvim smanjiti razmak između glumaca i publike te su na izvedbama pozivali ljude da im daju ideje kako bi se u određenoj situaciji na sceni netko trebao ponašati. Tijekom jedne izvedbe, neka žena iz publike pokušavala je objasniti glumici što treba napraviti da riješi problem. Kako glumica nije shvatila njenu uputu, žena se ustala iz publike, došla na pozornicu i sama odglumila taj dio. Ta interakcija između publike i glumaca glavna je odlika kazališta potlačenih i dan danas – objašnjava nam Josipa Lulić.
No, kao što možemo zamisliti, fašističkoj vlasti u Brazilu takve kerefeke nisu bile po volji pa su Boala zatvorili, mučili i na koncu poslali u egzil. Međutim, putujući po svijetu, on je nastavio širiti svoju ideju i stvarati nove grane koje danas čine stablo kazališta potlačenih. Među njima su i novinsko kazalište koje uključuje teatralizaciju novinskih tekstova, nevidljivo kazalište koje se izvodi u javnim prostorima, skrivajući činjenicu da se radi o predstavi kako bi se prolaznici potaknuli na sudjelovanje, teatar slika temeljen isključivo na neverbalnoj komunikaciji i mnoge druge metode koje se prakticiraju i danas.
Po povratku u rodnu zemlju, Boal je izabran za gradskog vijećnika u Rio de Janeiru, na što je pristao pod uvjetom da svi njegovi prijedlozi u parlamentu dođu iz zajednice, kroz kazalište potlačenih. Tako je nastalo legislativno kazalište, forma kroz koju su građani sami mogli predlagati promjene zakona koje su željeli vidjeti. Centar za kazalište potlačenih iz Rija odlazio je direktno u zajednicu, često i u favele, najsiromašnije dijelove grada i tamo radio sa stanovnicima, čije bi prijedloge Boal kasnije iznosio u vijeću.
A iako danas kazalištarci rijetko sjede po parlamentima i vijećima, u Južnoj Americi metode kazališta potlačenih u službi borbe za ljudska prava i zakonske promjene još su uvijek itekako žive. Veliki prosvjedi žena u Čileu protiv seksualnog zlostavljanja, poznati po prosvjednoj himni “Silovatelj, to si ti”, tako su organizirani su u formi tzv. estetske intervencije ili direktne akcije, u kojoj se pri javnim demonstracijama koriste kazališni elementi poput koreografije, plesa i pjesme.
Karlovački aktivisti
U susjednoj Austriji, kazala nam je Josipa Lulić, država je čak pozvala skupinu koja se bavila kazalištem potlačenih da provede dio javne rasprave kroz formu legislativnog kazališta. U Sloveniji se na taj način sa sindikatima pokušavao riješiti problem prekarnih radnika i radnica, a u Hrvatskoj se jedna takva scena odigrala početkom 2000-ih u Karlovcu.
– Ekološki aktivisti borili su se protiv odlaganja opasnog otpada, no od gradske vlasti dobili su odbijenicu i ismijavanje iza zatvorenih vrata. I zato su u javnom prostoru, pred publikom i novinarima, postavili scenu u kojoj su odglumili tu situaciju onako kako se zaista i dogodila. Pozvali su i predstavnike vlasti, koji su u toj sceni mogli ući u “ulogu tlačitelja” i ponovno razgovarati s istim tim aktivistima. Pred novinarskim kamerama i očima javnosti ta se scena odigrala potpuno drugačije, što je zaista dovelo do poništavanja tog ugovora o odlaganju otpada – otkriva nam Lulić i dodaje kako je njihov cilj da ljudi prepoznaju kazalište potlačenih kao metodu koja može biti produktivna u organiziranju, provođenju i traženju društvenih promjena. Zaključimo to riječima samog Augusta Boala: “Kazalište je samo proba za revoluciju.”