Film "Tko je komu smjestio?" (The Score), koji se večeras prikazuje na HRT-u, na prvi pogled djeluje kao klasičan primjer žanra pljačke - pametan, napet i elegantno izveden. Priča prati Nicka Wellsa (Robert De Niro), majstora za provaljivanje u sefove koji se umorio od života s druge strane zakona. Vlasnik je uspješnog jazz kluba u Montrealu i jedino što želi jest provesti ostatak života sa svojom djevojkom Diane (Angela Bassett). No, kao u svakom dobrom trileru, prošlost mu ne dopušta miran odlazak. Njegov dugogodišnji partner i organizator poslova, Max (Marlon Brando), mami ga na još jedan, posljednji posao. Posao koji je, naravno, previše primamljiv da bi se odbio i koji obećava rješenje svih financijskih briga.
Meta je neprocjenjivo vrijedno francusko kraljevsko žezlo, zaglavljeno u strogo čuvanoj zgradi montrealske carinarnice. Iako se zadatak kosi s dva osnovna Nickova pravila - nikad ne radi u vlastitom gradu i uvijek radi sam - pritisak i obećana nagrada od šest milijuna dolara tjeraju ga da još jednom stavi svoje vještine na kušnju.
Problem, međutim, nije samo u sigurnosnim sustavima carinarnice, već i u partneru kojeg mu Max nameće. U priču ulazi Jack Teller (Edward Norton), mladi, arogantni i nepredvidivi lopov koji je već unutra, infiltriran u carinarnicu kao domar s mentalnim poteškoćama po imenu Brian. Odnos između starog, metodičnog profesionalca Nicka i mladog, impulzivnog genija Jacka postaje središnja os filma. Njihovo partnerstvo iz nužde ispunjeno je nepovjerenjem, nadmetanjem i tihim odmjeravanjem snaga, pa dok Nick inzistira na strpljenju, detaljnom planiranju i apsolutnoj kontroli, Jack želi sve odraditi brzo, drsko i preuzeti zasluge. Ta dinamika stvara psihološku napetost koja je jednako uzbudljiva kao i sama pljačka, postavljajući pitanje koje se provlači do samog kraja: tko je ovdje pametniji i tko će koga na kraju prevariti?
Sama izvedba pljačke prikazana je s nevjerojatnom pažnjom za detalje, što je zasluga i samog De Nira, koji je inzistirao na autentičnosti. Nezadovoljan prvotnim scenarijem, doveo je vlastitog tehničkog savjetnika kako bi scene obijanja sefa bile što realističnije. Tako pratimo Nickov ingeniozan plan koji uključuje proboj kroz gradsku kanalizaciju, hakiranje sofisticiranog sigurnosnog sustava i, kao vrhunac, jedinstvenu metodu otvaranja modernog sefa - punjenje vodom i detoniranje malog eksplozivnog punjenja kako bi se vrata raznijela iznutra. Svaki korak je precizno tempiran, a napetost raste dok Jack, u ulozi Briana, mora odvlačiti pažnju čuvarima i nositi se s neočekivanim situacijama, poput slučajnog susreta s drugim domarom kojeg je prisiljen zaključati u ormar.
Vrhunac filma donosi očekivani, ali sjajno izvedeni preokret. Nakon što Nick uspješno otvori sef i uzme žezlo, Jack ga dočekuje s uperenim pištoljem, uzima plijen i aktivira alarm, ostavljajući Nicka na milost i nemilost čuvarima koji pristižu. Dok Nick bježi kroz kanalizacijske tunele, Jack se, skrivajući kovčeg sa žezlom, hladnokrvno išeta iz zgrade pored policije. Ubrzo nakon toga, s autobusne stanice, Jack zove Nicka kako bi likovao, no tada shvaća tko je pravi majstor igre. Nick mu otkriva da je predvidio njegovu izdaju i da je u kovčegu samo bezvrijedni metalni uteg. Pravo žezlo je kod njega, a Jack je sada glavni osumnjičenik kojeg traži cijela gradska policija. Iskusni lisac još je jednom nadmudrio ambicioznog početnika.
Ipak, prava drama nije se odvijala samo ispred kamera. Snimanje filma "Tko je komu smjestio?" postalo je legendarno u Hollywoodu zbog otvorenog sukoba između Marlona Branda i redatelja Franka Oza. Brando, u svojoj posljednjoj filmskoj ulozi, bio je notorno težak za suradnju. Prema brojnim svjedočanstvima, odbijao je slušati Ozove upute, a redatelja, poznatog po davanju glasa likovima poput Miss Piggy i Yode, neprestano je podrugljivo zvao "Miss Piggy". Tenzije su eskalirale do te mjere da je Brando odbijao biti na setu ako je Oz prisutan. U jednoj od najbizarnijih situacija u filmskoj povijesti, Robert De Niro morao je preuzeti ulogu redatelja u scenama s Brandom. Oz bi gledao snimanje na monitoru u drugoj prostoriji i preko asistenta slao upute De Niru, koji bi ih potom prenosio Brandu. Brando je navodno Ozu rekao: "Kladim se da bi volio da sam lutka pa da mi možeš gurnuti ruku u stražnjicu i natjerati me da radim što želiš."
Brandovo ekscentrično ponašanje nije bilo jedini izazov. I De Niro i Norton aktivno su sudjelovali u "kreativnom hrvanju", kako je Norton kasnije opisao atmosferu. Obojica su zahtijevali promjene u scenariju kako bi produbili svoje likove i njihove međusobne odnose. Iako je De Niro kasnije priznao da mu je režiranje Branda bio jedan od najstresnijih trenutaka u karijeri, upravo je ta napetost možda doprinijela autentičnosti filma. Sam Frank Oz kasnije je preuzeo dio krivice, priznavši da je njegov direktan i konfrontacijski stil bio pogrešan pristup glumcu poput Branda te da je trebao biti nježniji i strpljiviji. Na kraju, usprkos svim sukobima, film je postigao značajan uspjeh i kod publike i kod kritike, zaradivši preko 113 milijuna dolara na svjetskim blagajnama i učvrstivši svoj status kao pametan i vješto napravljen triler.
*uz korištenje AI-ja