Zvijezde osamdesetih i devedesetih vraćaju se u modu, a poznata je i naklonost široke domaće publike upravo tim deseljećima u pop i rock-glazbi. U novi zagrebački koncertni prostor, Halu, 14. ožujka dolazi Bob Geldof sa svojim sastavom Boomtown Rats.
Premda, Geldof se zapravo vraća u Zagreb jer ovdje je svirao još davne 1978. godine u Domu sportova, u vrijeme prvog proboja Boomtown Ratsa. Iako su mnogi kod nas zaboravili da su Geldof i Boomtown Rats već bili ovdje, na vrhu tadašnje novovalne i punk groznice, zasigurno nisu zaboravili hit-singl “I Don’t Like Mondays”. Najveći hit Boomtown Ratsa od osamdesetih godina kod nas je zaživio i kao poznati jingle Radija 101 “Zakaj ja ne volim ponedjeljak”.
Stoga, u vrijeme retropogleda na desetljeće novog vala i osamdesete koje su ponovno u modi, svi koji su do nje mogli doći samo putem serija poput “Crno-bijeli svijet”, u Zagrebu se uskoro mogu podsjetiti autentičnih protagonista poput Gledofa koji je itekako obilježio to vrijeme.
Iako su Geldof i Boomtown Rats bili dio “gornjeg doma” i scene tadašnjih novovalnih i post-punk bendova, igrom sudbine najmasovnija svjetska publika zapamtila ga je po nekim drugim parametrima. Naime, neposredno prije prestanka rada Boomtown Ratsa Geldof je 1984. bio jedan od glavnih utemeljitelja britanskog projekta Band Aid, nakon kojega je nastala i američka verzija, te organizator humanitarnog koncerta Live Aid koji je 1985. usisao svu pozornost svjetske javnosti.
Skupa s Midge Ureom iz grupe Ultravox, Geldof je napisao pjesmu “Do They Know It’s Christmas?”, a reprezentacija britanskih pop i rock-glazbenika koja je stala iza tog projekta potvrdila je Geldofove sposobnosti mobilizacije kolega i svjetske javnosti za goruće društvene probleme, poput gladi u Etiopiji. Iako se do tada s Boomtown Ratsima borio protiv establishmenta, sredinom osamdesetih Geldof je iskoristio upravo taj establishment u pokušaju pomoći Etiopiji. Boomtown Ratsi prestaju postojati 1986., u razdjelnici koja dijeli dvije Geldolfove karijere, onu glazbenu prije Live Aida i onu s titulom “sir”, viteza i aktivista te nositelja Ordena reda Britanskog Carstva nakon akcije na stadionu Wembley.
Od sredine osamdesetih Geldof je postao redoviti dio ekipe protagonista humanitarnih koncerata “Prince’s Trust Gala”, fundacije princa Charlesa i princeze Diane, na kojima se “japijevska” vrhuška britanskih glazbenika poput Marka Knopflera, Phila Collinsa, Erica Claptona, Georgea Michaela, Petera Gabriela, Eltona Johna i drugih, osim glazbom, bavila i humanitarnim agitiranjem. Geldof je u osamdesetima postao ikona aktivizma i, paradoksalno, imao u tome više medijskog uspjeha u najširoj svjetskoj javnosti nego kao dio Boomtown Ratsa, kad su kao irski bend sa svim posebnostima koje je zemljopisno podrijetlo donosilo, na turnejama s Ramonesima i Talking Headsima i skupa sa Sex Pistolsima, The Clash, The Jam i The Stranglers, potkraj sedamdesetih temeljito mijenjali krvnu sliku svjetske rock- scene. No, upravo na temelju tog dijela rada kasnije su osvojili priznanja Brit Awards, Ivor Novello i Grammy. Već su 1977. s prvim singlom “Lookin’ After No. 1” ušli na britansku top-40 ljestvicu, dok je “Rat Trap” bio prvi singl nekog irskog benda koji se popeo na prvo mjesto britanske ljestvice, što je ponovio i najpopularniji “I Don’t Like Mondays”.
Iako su ga humanitarni aktivizam s Live Aidom i himnom “Do They Know It’s Christmas?” odveli u drugom smjeru, povratak Boomtown Ratsa 2013. bio je najava Geldofova povratka prvom poslu. U Zagreb dolaze promovirati novi, sedmi album “Citizens of Boomtown”, prvi nakon 36 godina, najavljen za proljeće 2020. U originalnoj postavi, s Gedofom na vokalima, gitarist Garry Roberts, basist Pete Briquette, ritam gitarist Gerry Cott i bubnjar Simon Crowe, putem su ostali samo bez klavijaturista Johnnieja Fingersa, te 2013. nastavili s turnejama po Velikoj Britaniji i Europi i nastupima na rock-festivalima.
Tražeći “alibi”, sam Geldof nedavno je rekao nešto slično kao još jedan Irac s poslom u rock-sastavu, Bono, prije nedavne turneje U2 u povodu 30. godišnjice albuma “The Joshua Tree”:
“Slušajući i ponovno pjevajući naše pjesme, shvatio sam da zvuče kao da su mogle biti napisane jučer, okolnosti u kojima su nastale nisu se promijenile. Tragično je i nevjerojatno da i dalje mogu pjevati te pjesme potpuno uvjeren u njihovo značenje. Ovo nije nostalgija, nego vrijeme da se opet naljutimo na sistem. Vrijeme je da se vratimo u Boomtown.”
Dakako da se u međuvremenu sve promijenilo, ali kakav im je novi “alibi”, može se provjeriti 14. ožujka u Hali.