Teško je i zamisliti da se u jednom čovjeku mogu susresti svjetovi drevnog Egipta, vaterpolske kapice Jadrana, raskošnih opernih arija i hodnika Hrvatskog sabora. Pa ipak, životopis Petra Selema (1936.), rođenog Splićanina koji nas je napustio 2015. godine, svjedoči o upravo takvoj, gotovo renesansnoj svestranosti, a ovih se dana u popratnom programu Splitskoga ljeta obilježava 90. godišnjica njegova rođenja jer grad je zadužio s 25 opernih i nekoliko dramskih produkcija.
Bio je pojava koja je prkosila svakoj jednostavnoj kategorizaciji; povjesničar umjetnosti, arheolog, teatrolog, esejist, likovni kritičar, sveučilišni profesor, kazališni redatelj i, u zrelim godinama, saborski zastupnik. Dok bi mnogi jedva svladali i jedno od tih polja, Selem se u svima njima kretao s autoritetom i dubokim znanjem, ostavljajući iza sebe doista impozantan opus. Njegova intelektualna znatiželja bila je nezasitna, vodila ga je od Klasične gimnazije u Splitu preko Filozofskog fakulteta u Zagrebu do prestižnog studija egiptologije u Strasbourgu, stvarajući temelj za karijeru koja će na jedinstven način povezati znanstvenu akribiju i umjetničku strast. U njegovoj je osobi Split, taj jedinstveni konglomerat povijesnih slojeva, dobio svog modernog polihistora, čovjeka koji je sve te slojeve znao čitati, tumačiti i na koncu iz njih stvarati novu vrijednost.
Njegov umjetnički trag najdublje je urezan u opernim i dramskim kazalištima. Selem je bio jedan od osnivača legendarnog Teatra &TD, gdje je postavio danas kultne predstave poput Camusova "Caligule". Ipak, opera je ostala njegova najveća redateljska ljubav. Režirao je više od sedamdeset predstava u svim hrvatskim nacionalnim kazalištima, ali i na najprestižnijim svjetskim pozornicama, od Boljšoj teatra u Moskvi i Praške državne opere do Puccinijeva festivala u Torre del Lagu, gdje je bio prvi redatelj koji nije bio Talijan. Njegova postava Verdijeva "Nabucca" postala je gotovo zaštitni znak zagrebačkog HNK, doživjevši gotovo 150 izvedbi i gostujući diljem Europe.
Posebnu je vezu gajio sa svojim rodnim gradom, a splitska opera pod njegovom je redateljskom palicom doživjela neke od svojih zvjezdanih trenutaka. Produkcije Verdijevih "Lombardijaca" i "Trubadura" sredinom devedesetih i danas se pamte kao vrhunci kazališne umjetnosti, a simbolički nabijene režije Zajčeva "Nikole Šubića Zrinjskog" ispred tvrđave na Gripama 1991. i Gotovčeve "Mile Gojsalića" na dan Oluje 1995. postale su dio nacionalnog pamćenja. Njegov ugled bio je takav da su ga za suradnju zvali najveći europski redatelji poput Petera Brooka i legendarnog Giorgia Strehlera, s kojim je godinama kao član direkcije vodio prestižno pariško kazalište Odéon - Théâtre de l'Europe.
Paralelno s kazališnom karijerom, Selem je gradio jednako impresivan znanstveni put. Njegov studij egiptologije u Strasbourgu nije bio tek mladenački hir, već temelj za cjeloživotnu strast i znanstveni rad. Doktorirao je povijesne znanosti i postao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje su njegova predavanja o civilizacijama starog vijeka bila toliko popularna da su, kako se sjećaju bivši studenti, slušači sjedili i na podu. To dubinsko poznavanje drevnih kultura nije ostalo zatvoreno u akademskim krugovima; Selem ga je vješto utkivao u svoj umjetnički rad. Najbolji primjer je Verdijeva "Aida", opera koju je postavljao više puta, svaki put nudeći novo čitanje proizašlo iz njegova znanja. Vizure su se mijenjale ovisno o prostoru, od otvorenog splitskog Peristila do komorne, gotovo klaustrofobične perspektive "iz groba" u osječkom HNK. To znanje o staroegipatskoj civilizaciji, uključujući i rijetku vještinu tečnog čitanja hijeroglifa, činilo ga je jedinstvenom figurom ne samo u hrvatskoj kulturi, već i kasnije u politici. Njegova knjiga "Izidin trag" ostaje temeljno djelo o tragovima egipatskih kultova na našem prostoru.
U politiku je ušao relativno kasno, 2000. godine, pristupivši HDZ-u nakon dva Tuđmanova poziva koja je ranije odbio. Kako je sam objasnio u jednom intervjuu, učinio je to iz prijateljstva s Ivom Sanaderom i uvjerenja da on može pročistiti stranku i povesti Hrvatsku u pravom smjeru. Od 2003. godine u dva je mandata bio zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu. Upravo je u saborskim klupama njegova biografija dobila najneobičniji kontrast: dok se raspravljalo o modernim zakonima, tamo je sjedio čovjek koji je jedini u toj zgradi mogao pročitati poruke uklesane u kamen prije više od tri tisuće godina. Iako je svoj politički utjecaj koristio za promicanje kulturnih projekata, poput tiskanja njegovih sabranih djela ili monografije o Splitskom ljetu, nikada se nije smatrao profesionalnim političarom. Njegov angažman bio je nastavak brige za hrvatsku kulturu drugim sredstvima, ukorijenjen u iskustvu iz 1971. kada je kao član Upravnog odbora Matice hrvatske i urednik "Hrvatskog tjednika" dospio u potpunu izolaciju. Bio je to, na koncu, portret čovjeka koji je bio istinski domoljub, ali i kozmopolit, intelektualac koji je spajao naizgled nespojivo, ostavivši iza sebe nasljeđe koje nadilazi bilo koju pojedinačnu profesiju i svrstava ga u red najvećih hrvatskih erudita svoga vremena.