Čim je jučer popodne zrakoplovom sletjela iz Pariza u Zagreb, direktorica pariškoga Muzeja Picasso Anne Baldassari, \"odletjela\" je u Klovićeve dvore gdje je zajedno s ravnateljicom Marinom Viculin počela s radom na postavu izložbe Picassovih remek-djela iz zbirke tog slavnog muzeja. Susretljivo se odazvala našem pozivu na razgovor o djelu umjetnika kojem je gotovo posvetila svoj život.
Na što ćete se koncentrirati u postavu zagrebačke izložbe Picassa?
To je retrospektivna izložba koja pokriva cjelokupno Picassovo djelo, od 1895. do 1972., od prve slike koju je napravio sa 14 godina, do one koju je naslikao dvije godine prije smrti. Za razliku od izložbe posvećene odnosu dvaju umjetnika, Dore Maar i Picassa, koju sam 2004. priredila u Klovićevim dvorima, ovdje se posvećujemo transhistorijskoj kontekstualizaciji. Željela sam stvoriti snažan uvod u cjelokupno Picassovo djelo, pokazati sve njegove važne periode i umjetničke faze. Najvažnije je prikazati unutrašnji proces stvaranja, razvoj Picassa koji je revolucionar, koji se neprestano razvijao. Mogao je cijeli život ostati slikar jednog perioda – plave faze, na primjer, – ali nije! Čak je samo nekoliko godina prije smrti napravio prefiguraciju kompletne suvremene umjetnosti. U tom je smislu i naša izložba didaktička. Pokazuje nam logiku unutarnjeg razvoja umjetnika. Nije to, dakako, neka pedagogija za djecu, ali je jasna! Daje alatke putem kojih se može razumjeti Picassovo djelo. One su nam potrebne da ne ostanemo smoždeni pred veličinom remek-djela. Važno je da ih razumijemo. Želim da svatko može naći bliski odnos s djelom. To je velika ambicija, znam...
Kako ta ambicija izgleda u pisanom obliku, u vašem tekstu za katalog izložbe, odnosno u vašim knjigama o Picassu, gdje analizirate njegov odnos prema nadrealizmu i fotografiji?
Važno je mjesto moje analize, kako je umjetnik sam sebe prezentirao. Odnosi se, dakle, na autointerpretaciju zamjetnu u djelu. Ne radim po klasičnom biografskom principu, niti pišem o njegovu životu i ljubavima. Pratim kako umjetnik sam kreira svoje mjesto u kontekstu umjetnosti i povijesti umjetnosti 20. stoljeća. Sve je to bilo i tema izložbe Dora Maar i Picasso, gdje se istraživao odnos dvoje umjetnika, a ne samo njihova ljubavna veza. S te teorijske strane bilo mi je važno da izložba bude mašina koja će pružiti šansu gledatelju da bude izložen djelu. Da osjeti kako ta djela zrače. A to nije ni malo pedagoški. Baš suprotno. Idealno bi zato bilo da svaki gledatelj sam pogleda izložbu. Da bude ogoljen pred djelom!
Kako ste se vi osjećali u takvoj situaciji?
Imam taj privilegij da sama budem s Picassovim djelom. To je moja životna priča. Znam (jer sam napravila mnogo Picassovih izložbi) da to i gledatelj želi, ali se istovremeno boji. Svi smo na neki način smoždeni pred značajem tog djela, ali to nije potrebno jer je Picasso slikao za nas, i ja želim da to gledatelji osjete. Kustosi često nastoje umanjiti učinak djela, kao da su posjetitelji djeca, a ne odrasli ljudi koji ih trebaju drugačije doživjeti. Mislim da zapravo svatko sam kreira svoju izložbu. I da ima toliko izložbi koliko je posjetitelja. Smatram sebe onom koja treba otkloniti inhibicije posjetitelja koje priječe takav doživljaj djela. To je misija. To je akt vjere.
A kako je to Picasso sam sebe predstavljao?
Za mene je ključno ono što je Picasso zapisao u svojim bilježnicama. Tako je 1959. zapisao \"Slikarstvo mi radi što ono želi\". Time je jasno pokazao kako je živio, kako ga slika nosi, da je on žrtva, da je slikarstvo jače od njega. A s njim se borio od djetinjstva... Picassa koji se bori sa slikama vidimo i u djelima, kad sebe autoprezentira različito u pojedinim fazama.
U Plavoj je fazi, do kubističkog razdoblja, harlekin. To je referencija na Cézanna. Shematizacija kubističkog poglavlja. Na početku nadrealističkog perioda prepoznajemo ga kao akrobata. Potom 1927. postaje Minotaur, a nakon rata inverzija – postaje kentaur, bik s glavom čovjeka. Nakon toga su to figure posuđene iz povijesti umjetnosti, kad se referira na Velasqueza i mnoge druge – El Greca, Van Gogha, Renoira, Cezannea, Moneta.
Na kraju, prije smrti sebe portretira kao mladog čovjeka koji nosi Van Goghov šešir, a umjesto očiju ima duplje. Ima i Renoirove artritične ruke. Žrtva je slikarstva.