– Nisam nasljednik Chinue Achebea – rekao je u kinu Europa nigerijski pisac s američkom adresom i sveučilišnom karijerom Chigozie Obioma, još jedan u nizu zvučnih gostiju šestog Festivala svjetske književnosti.
Prije susreta s publikom u kinodvorani, u ponedjeljak navečer Obioma se družio sa zagrebačkom publikom u intimnoj atmosferi kafića Botaničar u organizaciji Hena coma koji je 2016. objavio njegov najpoznatiji roman “Ribari” u prijevodu Mirne Čubranić. Riječ je o knjizi koja je Obiomi omogućila ulazak u finale nagrade Man Booker.
– Od djetinjstva sam htio biti pisac. Ali za uspjeh vam treba talent, ali i trenutak sreće. Moj trenutak sreće bio je finale Bookera – otkrio je Obioma svojoj festivalskoj razotkrivačici, profesorici književnosti i književnici Korani Serdarević. Obioma potječe iz mnogoljudne obitelji, ima jedanaestoro braće i sestara, a kada je odlučio otići na školovanje na Cipar, dosta je razmišljao o svojoj braći i njihovim međusobnim odnosima, te odlučio napisati “Ribare”.
– Nadam se da se moji romani mogu interpretirati na više razina. “Ribari” su obiteljska drama o bratskoj ljubavi. Ali u romanu mora postojati i neka vrsta filozofskog komentara – misli Obioma kojeg je iznenadio kada je iz Ukrajine dobio ponudu za snimanje filma po njegovu romanu.
– Objasnili su mi da je Rusija napala Ukrajinu, a da su oni moj roman doživjeli kao knjigu o ljudima koji žive pod prijetnjom, što mi je imalo smisla. To je moć fikcije. Ali, odbio sam prijedlog jer nisam želio da moji likovi domicilno locirani u Nigeriji budu premješteni u Kijev ili New York – rekao je Obioma. No, pristao je na kazališnu adaptaciju romana u engleskom Manchesteru koju je pogledao prije mjesec dana.
Sindrom Kaina i Abela
– Pišući ovaj roman, razmišljao sam o tome što bi moglo uništiti jedinstvo braće. Možda da se svi zaljube u jednu djevojku, ali to je već korišteno, primjerice i u filmu “Legenda o jeseni”. Strah je najvažnija ljudska emocija. Čak je jači od ljubavi – misli Chigozie Obioma koji živi u Nebraski gdje su nedavno pogubili čovjeka osuđenog na smrt.
– Stalno razmišljam što je tom čovjeku bilo u glavi zadnjih 48 sati života – kaže Obioma koji je u svojoj knjizi tek naknadno uočio sindrom Kaina i Abela i to kada je čuo priču o malim orlovima kod kojih se često događa da jedan ubije drugoga u očekivanju hrane koju im donosi majka.
– Nisam znao za to dok sam pisao knjigu. To je bila slučajna koincidencija. Fikcija ima misterioznu moć. Kada pišem, kao da me opsjeda neki duh – rekao je Obioma o procesu pisanja. U romanu je posebno mjesto dobio lik majke.
– To nije slučajno. Omiljeni mi je dio romana u kojem pišem o tome kako se majka nosi s tugom. Ako djeca i žive daleko od majke, majka osjeti da se nešto dogodilo njezinu djetetu. To je metafizička povezanost. I naša je majka doslovno obolijevala od naših bolesti – rekao je nigerijski pisac koji je teško plasirao svoj roman na englesko govorno područje.
– Američki izdavači odbili su mi rukopis jer je početak i kraj romana vezan za Afriku pa su tvrdili da nije interesantan za američko tržište. Amerikanci žele da ostvarite američki san pa su htjeli da se likovi mog romana presele u Ameriku. Zbog toga sam bio bijesan pa sam likove poslao u Kanadu. No, kada je roman prihvaćen u Velikoj Britaniji, prihvatili su ga i u SAD-u – rekao je Obioma koji se namjerava vratiti u Nigeriju.
Treba se vratiti se kući
– U Nigeriji je moj dom. Ondje žive ljudi čije priče pišem. Trenutačno živim izvan Nigerije jer osjećam da se moram odmaknuti kako bih Nigeriju bolje posložio u glavi. U Americi živi jako puno Nigerijaca. Mnogi se neće vratiti. Ali, što će se tada dogoditi s Nigerijom? Što će se dogoditi s afričkim identitetom? Kako će živjeti stariji ljudi u Nigeriji? Zato se nadam da ću se vratiti. Potrebno je da se ljudi vrate u zemlju kako bi se izgradio jedan narod – zaključio je Obioma u Zagrebu.