Nakon godina osporavanja i prozivanja za pretencioznost s bendom Ramirez, Aljoša Šerić napokon može odahnuti. Novi, uvjetno rečeno, šansonijerski album \"Od prve zvijezde ravno\" alter ego benda Pavel prihvaćen je kao jedan od najboljih domaćih glazbenih radova posljednjih godina.
Vaš je album vrlo ugodno iznenađenje mnogim kritičarima, a sigurno će ga voljeti i publika. Jeste li i vi iznenađeni našom reakcijom?
– Sad vidim da me neki kritičari i novinari, među kojima ste i vi, dosad nisu zaobilazili jer su imali nešto osobno protiv mene. I to mi je jako drago. Kad je o albumu riječ, kao i o mnogim stvarima u životu, i ovdje se radi o ambalaži. Kad smo radili ovaj album, Skansi (Srđan Sekulović) i ja koristili smo se najuobičajenijom paletom boja. Radili smo klasičan album koji je mogao biti snimljen 1963. godine, a vjerojatno bi se mogao napraviti i 2025. godine, koji nije povezan s trenutačnim referencijama i onim što je sad u modi. Riječ je o alatu kojim se prenosi emocija i koji nije tako isključiv kao kada se držiš brit popa ili indie rocka. Ramirez je imao problem jer je na nas često odmahivalo rukom kao na neke kopirante, kao na ljude koji pod kapom brit rocka pokušavaju uspjeti u Hrvatskoj i ovdje prodavati “muda pod bubrege” Hrvatima koji znaju što je brit pop. A to nije istina, mi smo radili glazbu koju smo voljeli slušati. I taj “uspjeh” prvog album nam se obio o glavu, došli smo do toga da naše pjesme zbog negativne percepcije više nisu mogle dopirati do ljudi. S druge strane, uvjeren sam i svjestan da su ove pjesme najbolje koje sam dosad napisao. S godinama postaješ svjesniji i iskusniji, postaješ bolji. Tako da su se te dvije stvari poklopile.
Slušali ste šansone u zadnje vrijeme?
– Prije tri godine počeo sam slušati americanu, pa country, pa sam prešao na šansonijere. Slušao sam francusku šansonu, a u zadnje vrijeme jako me raduje i talijanska. I shvatio sam da bih se volio izražavati na taj način, u okvirima klasičnog instrumentarija, s gudačima, da je sve tretirano lijepo i zdravo, bez elektronike.
Kakav je u vama danas odnos između Pavela i Ramireza? Jedno ste vrijeme vozili paralelku, onda je Ramirez najavio kraj, još ste pri tome?
– Ramirez je završio. Probali smo napraviti što smo bolje mogli, ali nismo uspjeli ostvariti što smo htjeli. A htjeli smo svirati više od tri koncerta godišnje (smijeh)... Nismo u tome uspjeli i zaključili smo da nema smisla ulagati u cijeli taj mehanizam, snimanja, studije, spotove... Pavel je više na meni i koliko je to zapravo novi bend, toliko je i kantautorska priča.
Mnogi još misle da je to vaš solistički pseudonim, a ne ime banda.
– Tako je na početku i bilo zamišljeno, ali kako su prateći članovi s vremenom počeli projekt shvaćati i kao svoj, tako je to postalo ime benda. Postoji ta mala dihotomija, ali mislim da ona ne smeta.
Ramirezu se dosta predbacivalo zbog pretencioznosti. Kada danas razmišljate, je li to bio rezultat pogrešne percepcije okoline ili ste kao bend prenaprezali svoje mogućnosti?
– Imao sam, priznajem, osobni zadatak da Ramirez postane, neću reći najbolji i najveći alter indie bend u Hrvatskoj, ali jedan od onih koji će bez problema puniti Tvornicu. Kako mi to nismo mogli napraviti, tu se možda dogodio raskorak. Ne mogu reći je li to zbog naše deficitarne autorske i sviračke kompetentnosti ili zbog nekuženja okoline. Dogodio se naprosto raskorak između naših želja i stremljenja, i onoga što smo zatekli na cesti, odnosno onoga što smo skužili da jesmo. To je nagomilalo nezadovoljstvo i moralo se odlučiti što će se dalje raditi. Postojala je određena doza pretencioznosti, ali mislim da ona nije loša. Željeli smo da naš četvrti album bude takav da će ga se moći puštati na radijima, koji će ući u natjecanje s drugim radiofoničnim bendovima. Mi smo se otvoreno željeli natjecati sa, sada ću bubnuti neko ime, Ivanom Kindl. Bili smo pretenciozni u tom smislu, ali nije išlo. S Pavelom imam puno manje pretenzija, a postižem puno više.
Vi ste i odvjetnik. Kako ostajete uravnoteženi uz tako dvije različite filozofije kao što su rock i pravo; prva teži iskrenosti i spontanosti, a druga je ponajprije kalkulacija.
– Što se iskrenosti tiče, u pravu doista često ne smiješ biti najiskreniji, a u rocku moraš da bi to imalo ikakvog smisla i vrijednosti. Ali, kod spontanosti i kreativnosti, tu osjećam poveznice. Sličan je osjećaj zadovoljstva sročiti dobru žalbu ili dobru tužbu, iako se ja više bavim žalbama, kao i dobru pjesmu. Veće mi je zadovoljstvo napisati dobru pjesmu, ali tu mogu naći određene poveznice.
Prepoznaju li vas na sudovima, pomaže li vam glazba u karijeri?
– Da, neke sutkinje vole Pavel, pa možda mogu nekad pokucati i pitati kako se razvija neki slučaj.
Dakle, sada je pravi trenutak da vas se, ako tko zatreba, angažira kao odvjetnika...
– Je... (Smijeh.) Skužio sam da sam previše nervčik da bih samo sjedio doma i bavio se glazbom. Vjerojatno bih završio na nekom mjestu jer ne bih znao što sa sobom. Znali su prije govoriti da bih bio bolji glazbenik kada bih se samo time bavio, ali ne bih bio bolji. Vjerojatno bih bio lošiji. Da živim samo od glazbe, pisao bih puno više pjesama, a tada bi one vjerojatno bile i lošije jer bih kalkulirao hoću li pjesmu ponuditi Tonyju, ovome ili onome, da bih od toga mogao živjeti. Mislim da se bih mogao baviti isključivo glazbom.
Hoće li intimističi zvuk albuma odrediti i drukčije vrste koncerata?
– Nastupit ćemo 1. veljače u Tvornici i to neće biti uobičajeni koncert. Imat ćemo veliku dvoranu, ali ćemo staviti jastuke, stolove, foteljice, probat ćemo dočarati atmosferu dnevnog boravka. Bit će to opušteno i lijepo, malo drukčije od uobičajenih zagušljivih koncerata u klubovima u kakvima se ove moje nove pjesme baš i ne mogu svirati.
nikad čuo ni za jednog ni za drugog. evo, da ovaj prođe pored mene na ulici ja bih mislio da je to neki klošar.