Krvav je posao danas biti poduzetnik, a to nisu Kerum, Vidošević, Mudrinić, Čačić...

Tko su hrvatski poduzetnici? Jedan je, recimo, Željko Kerum. On je prvi veliki poduzetnik koji je i formalno institucionalizirao svoje političke apetite osnovavši vlastitu stranku i nazvavši je zvučnim imenom Hrvatska građanska stranka.

Kaže da je to stranka svih hrvatskih građana, ali za početak su u njoj mahom svi iz njegove obitelji, poslovni partneri i svi drugi koji su ovisni o njegovim poslovima. I da ne bude zabune, osnovana je u njegovom splitskom poslovnom centru, gle simbolike, koji je nazvao po svome sinu. Podružnice će valjda biti u svakoj Kerumovoj trgovini po Hrvatskoj. Split je, inače, već imao nešto sličnu priču, kad je grupica također poduzetnika osnovala nezavisnu listu Velo misto koja je brzo propala, a cilj joj je, dakako, bio zadovoljavanje privatnih interesa.

Drugo ime svakako je predsjednički kandidat Nadan Vidošević koji još uvijek vodi i zloupotrebljava Hrvatsku gospodarsku komoru za svoju propagandu, a u leđa mu puše vjetar s Pantovčaka. I on se voli predstavljati uspješnim poduzetnikom, ne skriva svoje bogatstvo, ali je na kraju i sam priznao da to nije zaradio poduzetnički, nego uglavnom špekulantski. Osim što je špekulant, krajnje je i bahat. Jer, kao mogući novi predsjednik države trebao bi znati da je on prvi koji mora poštovati Ustav i zakone. I njega na autocesti dvaput presretači ulove u sumanutoj vožnji, a on bahato kaže kako policajci dobro obavljaju svoj posao! Nema što, poduzetnički duh na visini!

Treće poduzetničko ime koje se stalno nameće građanima, kao da je u njegovim rečenicama posljednja slamka spasa, jest Ivica Mudrinić. Čovjeka su upamtili da se pojavio u Hrvatskoj 90-ih, da ima neke patente koje nitko nikad nije vidio, bio nešto ministar, a onda zasjeo u stolac Hrvatskih telekomunikacija, pa redovito puni račun njemačkih gazda, a nešto se slije i u državni proračun. Posebice je to bilo lijepo raditi kad je HT bio monopolist, ali ni sad mu ništa posebno ne fali.

Čovjek se malo svega toga zasitio, ili drugi njega, pa traži nove putove. Ima tu još nekih imena, recimo Goranko Fižulić, Radimir Čačić, Srećko Ferenčak, Stjepan Fiolić... Sve poduzetnici kojima je politika omiljela. Dobro, jesu li to zaista tipični hrvatski poduzetnici? Ma kakvi! Za prave hrvatske poduzetnike u pravilu nikad nećemo čuti u sferi politike. Štoviše, oni bježe od politike k’o vrag od tamjana. Za njih ćemo čuti kad postignu uspjehe, kad dobiju nagrade, ali i tada su u pravilu skromni i samozatajni. Pravi hrvatski poduzetnici od politike i države jedino očekuju da stvori okvir za što lakše i uspješnije poslovanje, na zadovoljstvo njihovo i njihovih radnika.

To su poduzetnici koji vrednuju rad svojih radnika, koji se neće natjecati u kupnji skupih automobila i jahti, a svoje ljude držati na minimalcu, koji se neće igrati političara, a radnike u svojoj firmi mijenjati kao dječje pelene dajući im samo ugovore na određeno vrijeme, koji se neće svojom političkom pozicijom koristiti za dobivanje unosnih poslova... Tipični hrvatski poduzetnik jest onaj koji nema političko zaleđe ili neku vezu, nego se iz dana u dan bori da preživi. Mora preživjeti krizu i opću nelikvidnost, ali mora preživjeti i kaos koji stvara sama država i njezini političari koji gotovo danonoćno mijenjaju zakone i propise.

To podrazumijeva da čovjek gotovo i nema privatni život, da njegova obitelj trpi, da se svakog dana bori kako platiti račune i naplatiti svoj posao, kako svakog mjeseca svojim radnicima isplatiti plaće, ali i kako zadovoljiti državu sa svim njezinim golemim potraživanjima. Pa ulagati u vlastito dodatno obrazovanje, školovati i svoje radnike. Krvav je posao danas biti poduzetnik u Hrvatskoj. A zbog šačice onih koji se predstavljaju poduzetnicima, a to zapravo nisu, ne treba stvarati opću sliku i nepoduzetničku klimu.