Krumpiraši

Tko nije čuo za lički ili za međimurski krumpir? Dok se ne ustoliči i treći, bilogorski, dvije su to robne marke hrvatskoga krumpira. Ali imaju malo zajedničkoga: prvoga se proizvede samo 800 tona, a drugoga čak 150.000 t ili 80 posto nacionalne proizvodnje. Da je sve kako treba, valjda bismo kontradiktornim gomoljima iz Novoga svijeta već zaštitili i zemljopisno podrijetlo. Uz tradicionalno krumpirašenje po gradskim ulicama te uz  mladi krumpir za koji mislimo da je istarski ili dalmatinski iako on cijele zime pomalo stiže uzgojen u sjevernoj Africi i južnoj Italiji, na Cipru i  Egiptu, imamo, doduše, i pakiran s oznakom hrvatskoga.

Priča se, međutim, kako se taj mekim granicama prevlači preko BiH dolazeći ravno iz Srbije. Čak Gospodarsko interesno udruženje proizvođača, prerađivača i prometnika sjemenskoga krumpira u Hrvatskoj (Croatian Potato Association) od sredine veljače pokušava protestirati protiv nedopustiva ponašanja nekih od 25 svojih članica veletrgovaca koji uvoze merkantilni krumpir iz zemalja CEFTA-e "često lošije kakvoće i asortimana od domaćega, koji katkad deklariraju kao hrvatski proizvod,  što je nedopustivo jer se time ruši ugled vlastitoj proizvodnji krumpira". Dakako, gledaju to očima proizvođača koji procjenjuju da domaće zalihe dostaju još najviše do kraja ožujka.

Prošle je godine krumpir suša obrala cijeloj Europi te su se cijene gotovo udvostručile. U Njemačkoj je, primjerice, proizvođačka 2,2 kn, a u nas 1 kn. Iako je tu maloprodajna 4-5 kn, neće Nijemci pohrliti ovamo zbog skupa prijevoza, slovenski su i mađarsk krumpiraši  poklekli pred konkurencijom u svojem EU, a istočnome se "okruženju" i domaćim uvoznicima sve opet isplati. Oni se nemaju što žaliti da država nedovoljno podupire proizvodnju povrća što se gaji kao ratarska kultura, koje proizvedemo otprilike koliko je i pojedemo: 250.000  300.000 t, ali u godini  bogme i uvezemo i po 100.000 tona za otprilike 15-20 milijuna USD!

Prema proizvodnji sjemenskoga krumpira  što ga se uvozi oko 10.000 tona, a proizvede samo od 2000 t  odnosimo se još nemarnije, pa dok Stara Sušica propada, sve više ovisimo o stranim zaštićenim sortama, koje nam rado prodaju, ali  bez prava na razmnožavanje, pa opet uvozimo, uvozimo...