Krivo srastanje

Da će se u političko natezanje oko ministra Damira Bajsa, u vezi s davanjem ostavke, pa njezinim povlačenjem, uključiti i novinari, bilo je i očekivano. Moglo se očekivati da će se ministru brojiti dobre ili loše osobine, da će se kritizirati ili hvaliti neke njegove nakane i planovi glede turizma, da će se Vladi razložnim obrazloženjima zamjerati njegova smjena ili da će joj se, pak, također razložnim dokazima, odobravati ministrova smjena. Umjesto takvih uobičajenih profesionalnih mogućnosti, dogodio se presedan, nešto neuobičajeno i neočekivano – da su novinari a priori na ministrovoj strani!

Još se nije dogodilo da novinari pišu “ljubavno pismo” nekome ministru, da ga podržavaju svojom peticijom! Peticija koja je uime Zbora turističkih novinara Hrvatske upućena Vladi nije samo pismo javne podrške jednom ministru nego, sudeći po tonu pisma, i jednoj osobi koja da je ozbiljila “savršenu komunikaciju s novinarima”. Valjda je zbog te “savršene komunikacije” netko uime Zbora javno i odlučio podržati ministra, pismom spriječiti njegovu moguću smjenu. Motivi su podrške, kojom su bili iznenađeni i od koje su se naposljetku distancirali i mnogi članovi Zbora, (ne)jasni. Inicijatori peticije naumili su štititi dragog im ministra i “svoj sektor”. Dosad se ništa slično nije dogodilo.

Dijelu novinara omiljenom ministru nesvakidašnja novinarska podrška nije ni trebala. Uspjelo ga se u međuvremenu uvjeriti da mu je “program izvrstan”. Bilo je to jednako uvjerljivo kao i prije, kada su mu isti osporavali isti program i kanili ga smijeniti. Turističkim bi novinarima, koji ga simpatiziraju, peticija bila uzaludna da je ministra turizma Vlada odlučila smijeniti. Mogu sebi pokretači peticije utvarati da su spasili dragog im ministra, no on bi, da su politički moćni pajdaši tako htjeli, usprkos novinarskom zauzimanju već bio politički kremiran.

Način na koji se dio turističkih novinara pokušao petljati u političko kadroviranje podsjeća na neka prošla vremena kada su neki novinari, prateći “svoj sektor”, s vremenom s njim toliko srasli da više nisu razlikovali sebe od “svoga sektora”, pa više nisu mogli ni uočiti, shvatiti i prihvatiti da je posrijedi krivo srastanje. Odmak, objektivnost i kritički stav u takvim neprofesionalnim situacijama uvijek stradaju, bivaju zamijenjeni blizikanjem, sklonošću i subjektivnošću.

Prilično je političaru hvaliti nešto za što se smatra da dobro radi, kao i kuditi ono za što se drži da ne radi dobro, ali je sedmoj sili profesionalno neprispodobivo slati ministrima “telegrame podrške”, čak i ako su “ostvarili savršenu komunikaciju s novinarima”.