Kritika društva s figom u džepu

Tko je Bukojaz, zašto svoj linorez s natpisom “Ne želim raditi djecu za ovu državu” nije potpisao punim imenom i prezimenom?!

Nije to jedino pitanje koje postavlja čak nekoliko generacija mladih autora koje su učinile ovogodišnji Peti hrvatski trijenale grafike živom, zanimljivom priredbom koja svjedoči o vitalnosti grafičkih disciplina. Pravo sudjelovanja dobili su i studenti ALU, apsolventi i tek stasali grafičari, a i među pet nagrađenih umjetnika imena su Varaždinke Ive Šarić (nagrada Kabineta grafike HAZU, organizatora Trijenala), te Osječanina Marija Čaušića koji je dobio nagradu HDLU-a Zagreb.

Zagrebačka i riječka škola grafike i nadalje je dobra zanatska podloga za sve mlade koji vole ove vještine, koji se u suglasju s novim medijima i tehnikama umnožavanja prepuštaju eksperimentima i proširivanju medija, a i druga središta ne zaostaju.

Istodobno imamo sjajnoga Edvina Dragičevića koji je vrhunski izbrusio crtačku vještinu u crtanju kukaca, dovevši je do gotovo dürerovske preciznosti. Na drugoj strani je sloboda i zaigranost u kojoj Ana Vivoda otiske raspoređuje po gaćicama koje su na izložbi jednostavno zakvačene na štrik poput odjeće koja se suši.

Bukanojzov uradak je u sklopu izložbene dionice “Subverzija kolektivne (ne)svijesti” kustosice Ružice Pepelko. Ona poštuje tuđe mišljenje, stav i ne želi otkriti ime autora jer je on i prije nastupao koristeći se tim pseudonimom.

Možda se iza presudonima krije i strah od javne reakcije pa se iskazuje hrabrost u komentaru, a zapravo skriva “figa u džepu”. Na tu verbalnu poruku na otvaranju nije bilo nikakvih reakcija. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i tu završava “subverzivna” priča. Kako kaže Vesna Kedmenec Križić, izložba se danas očitava kao mjesto susreta svih generacija hrvatskih umjetnika.