Kritičari – najbolji saveznici

Još ne tako davno jedna je od čestih opaski Europljana na račun hrvatskog turizma bila jednoličnost ponude u jadranskim restoranima. Iznimke su bile rijetke, uniformiranost i nepriličan miks jela vladali su kako u najskupljim, tako i u najjeftinijim lokalima. Svi bi redom nudili sve: od ribe i roštilja do tjestenine i pizze.

Samo je hot-dog nedostajao. Razlika se često osjećala jedino u visini računa. I to ne uvijek u korist kvalitete – objed je u običnoj gostionici znao biti ukusniji nego u kakvom razvikanom, elegantnom restoranu. U to vrijeme prve potrage za gastronomskim identitetom, koji bi se pritom i svidio turistima, o osjetljivu skladu vina i jela samo su neki nešto znali.

Neslavno razdoblje hrvatskih gastronomsko-turističkih početaka ostalo je zabilježeno i na mnogim stranicama europskih novina, gdje su turistička pera, među ostalim, bilježila da je najčešće jelo na jadranskoj obali miješano meso, a jadranska lignja zapravo je – iz Japana. Malo kad je kome u hrvatskom turizmu bilo o tome drago slušati. Tko, uostalom, voli prigovori i kritike?

Danas se, međutim, pokazuje da su svi koji su imali sluha za kritike i loše vijesti profitirali. Štoviše, njima su se kritičari pokazali kao ponajveći saveznici. Za pametan pristup kritikama honorar je uvijek višestruk. Iz utemeljenih se opaski može učiti, svaki novi gost prepoznat će napredak, a onda slijedi i dobar glas. On se danas širi jednako poput kritičkih tonova proteklih godina.

Ovih dana i s ponajveće svjetske turističke burze World Travel Market u Londonu stižu vijesti da se u britanskim medijima čita o velikom gastronomskom pomaku domaćina u Hrvatskoj. Svaka regija, pišu tako neki ugledni britanski turistički novinari, može se pohvaliti vrhunskim ugostiteljskim objektima. I to u rangu s ponajboljima u Francuskoj ili Italiji. Komplimenti idu svemu: ambijentu, hrani, načinu posluživanja. Lijepo za čuti, zar ne? Bi li toga bilo da netko nije već pedantno bilježio mane?

Nisu hrvatski turizam i domaćini nimalo pod većim povećalom svojih gostiju i njihove medijske prethodnice nego drugi. Štoviše, postotak je reklamacija za Hrvatsku ponekad i bitno manji nego za neke druge mediteranske destinacije. Hrvatska je strana poslije rata dugo imala i otvorenu simpatiju većine Europljana.

Bez nje bi popis mana bio puno duži. Simpatija se za mladu državu istrošila i ružne, ratne godine više niti mogu niti smiju biti turistički alibi. Kritičnost je, pak, samo znak da se hrvatski turizam uzima ozbiljno, da se od odmora u našoj zemlji puno očekuje te da se vjeruje kako domaćini mogu i žele napredovati. Jedino im, da se ne bi uspavali, treba malo poticaja.