Kraj postkomunizma?

Riječ je, konačno, pala – i to riječ prvoga građanina globalne zajednice, faktičkoga predsjednika novoga (postkomunističkoga) svijeta. G. W. Bush je, naime, izrekao (začuđujuće jasnu) dijagnozu: “The market is not functioning properly”. Tržište, dakle, ne funkcionira kako treba, a Bush (i njegovi tekstopisci) točno znaju što tvrde; tržište im ne pruža ono što od njega očekuju. Stoga moraju (državno) intervenirati “protiv svojih prirodnih poriva”.

Time je na najvišoj razini autoriteta obnarodovan kraj desetljeće i pol recikliranoga Fukuyamina naprasnog ideologiziranja kraja ideologija posljetkom “poopćenja zapadne liberalne demokracije”. Jer, “prirodni je poriv” toga poretka stvari – kako je poznato – fundamentalno protivan državnoj (“vladinoj”) intervenciji (a naročito na razini od 700.000.000.000 dolara).

Jasno je, politički trenutak odlučno utječe na Bushovo postupanje – mogućnost sloma financijskoga tržišta u trenucima izjednačene trke predsjedničkih kandidata šest tjedana prije izbora svakako zahtijeva “odlučno djelovanje”. No, riječ je, uz to, i o svjetonazorski dalekosežnim pomacima – čak i ako se uzme u obzir Bushova notorna nepreciznost zbog koje njegove riječi (za razliku od djela) intelektualci često olako podcjenjuju kao programatske natuknice.

Nije pritom bitno djelatno demantiranje Fukuyame i njegovih epigona (dostatno je, primjerice, sjetiti se hrvatskih medija – pa i ovih novina – početkom devedesetih). Uostalom, Fukuyamine su teze o kraju povijesti posljednjih godina nedvojbeno bile sve manje interpretacijski atraktivne. Nasuprot popularnim binarnim pristupima, valja upozoriti na to da ni druga strana nije puno bolje prošla. Hardt-Negrijeva opreka Fukuyami živjela je – površna kakva već jest – od dovezne teze o “pravu na ponovno prisvajanje” (iza čega ostaje tek loša poezija u prozi, u stilu Paola Coehla, o “komunizmu, suradnji i revoluciji... u ljubavi, jednostavnosti i nevinosti”).
Nije Bushu, naravno, ni do kakva “ponovnoga prisvajanja”, nego do spašavanja poretka (a valjda ni revolucionarima “nevinost” više nije ideal).

No, spas je sada moguć tek nosivim načelima (globalno-liberalnoga) ustroja nasuprot. Utoliko je stari, posve prozaični Karl Marx bio – neovisno o proteku vremena – bliži istini; radi se o krizi koja nastaje pokušajem da se iz krize iziđe bez promjene sustava. Promjene sustava pak zasigurno neće biti (neovisno o nadama i strepnjama), ali njegova izvedba i – još više – svjetonazorsko opravdanje (legitimacija) jasno se mijenjaju. SAD je doživio da vodeći (tj. ne-alternativni) ekonomisti suho konstatiraju: “našoj je privredi potrebno upravo onakvo ponašanje kakvo zahtijevamo od zemalja u razvoju” (“medice, cura te ipsum”).

Socijalna osnova, kapitalizam, prema svemu sudeći, nije u pitanju (pa kriza najvjerojatnije ostaje permanentnom) – politička organizacija zajednice, liberalizam, mogla bi međutim biti. To i jest dugoročni problem – cijene nafte i hrane, neodgovorna cyber-egzistencija na svjetskim burzama i druge sastavine svjetske krize svakako daju povoda za brigu svima. Onima pak koji su (posebice nakon 1989./90.) tek pod protestom prihvatili svjetski kapitalizam kao nametnuto epohalno rješenje budućnost (bez revolucije) izgleda još težom – kapitalizam bez liberalizma doista bi mogao značiti globalnu moru; državno nadgledanu reprodukciju profita bez jamstava zaštite ljudskih prava.