Kovitlac što ga je podignuo HNS-ov postizborni zaokret osjeća se na nekoliko razina. Unutar stranke sigurno da je teško pala ostavka dosadašnjeg šefa zastupničkog kluba u Saboru Dragutina Lesara jer ma koliko vrijedilo pravilo da se bez svakoga može, Lesar je stranku činio prepoznatljivom na svoj način, kao što su to na neki drugi način činili Pusićeva i Čačić.
Kovitlac se, međutim, osjeća i izvan stranke, pogotovo otkako se komentarom u tu situaciju uključio predsjednik Mesić. Ako netko kritizira i HDZ i SDP, ako kritizira sve, pitanje je onda s kim je, rekao je šef države na radiju, što se nije moglo protumačiti nikako drugačije nego kritikom nove HNS-ove pozicije “jednake udaljenosti” i od jedne i od druge stranke te prekida savezništva sa SDP-om.
Pomnijim političkim promatračima nije promaknula ni činjenica da je Mesić na HNS-ovu konvenciju poslao tek pomoćnicu svoga savjetnika za politička pitanja. Njen je govor dešifriran kao direktan Mesićev putokaz koga ne birati za šefa HNS-a i s kojom strankom sklapati saveze, iako imena nijednom nisu bila spomenuta.
Sve do subotnje konvencije HNS-a, nakon koje je novi šef stranke Radimir Čačić prvi put javno presjekao doizborno zaklinjanje na vjernost SDP-u, a koje je trajalo i neko vrijeme nakon izbora, kuloarska je priča išla u posve drugom smjeru.
Pogotovo u vrijeme “frke” sa ZERP-om, dok se još nije znalo kako će reagirati HSS. U to vrijeme kuloarska je teza bila da je riječ na približavanju, sve do mogućeg spajanja, HSLS-a i HNS-a. Argumenti čak i nisu bili nerazumljivi. Narodnjaci bi se iz posve opozicijskog položaja primaknuli vladajućima, a po potrebi i ušli u vlast, ako bi se HSS iz bilo kojeg razloga predomislio i izašao iz koalicije. Sanaderu bi to odgovaralo, tvrdilo se tada, a predsjedniku Mesiću također. Štoviše, kuloarski garnirung te priče bio je da Mesić podržava, pa čak i potiče, taj smjer razvoja događaja jer da sve više razmišlja o razdoblju nakon isteka predsjedničkog mandata i nekom novom političkom angažmanu.
No nakon Mesićevih reakcija na HNS-ovu subotnju “piruetu”, priča se obrće u drugom smjeru, iako na uvijek istoj premisi da se Mesić želi politički penzionirati. Sad se smatra da je Mesić reagirao kontra Čačića jer ne odobrava HNS-ovu otvorenost na suradnju s HDZ-om i odmicanje od SDP-a. Teorije o Mesićevim motivima se množe.
Prema jednoj, namjera mu je produljiti svoj politički utjecaj nakon isteka mandata upravo preko Zorana Milanovića. Po drugoj, riječ je o planu da on preuzme ulogu ujedinitelja svih stranaka centra i njihova povezivanja u isti blok sa SDP-om nakon što se opet pokazalo da nijedna stranka ne može sama pobijediti HDZ.
Množenju takvih “teorija”, koliko god bile neprovjerive, pridonio je i sam Mesić svojim izravnim komentarima, koje se moglo izbjeći, recimo, ljubaznim podsjećanjem na formalno nestranačku poziciju predsjednika svih hrvatskih građana, što bi on trebao ostati još do kraja iduće godine.
Nagađati se, naravno, može i o motivima HNS-a. Čačić uvijek ima projekte koje je lakše ostvariti u suradnji s centralnom vlašću. Dolaze lokalni izbori. SDP nije cijenio HNS-ovu lojalnost prije izbora niti je zadržao bilo kakav ulog u buduću suradnju pa je narodnjacima glatko oduzeo potpredsjedničko mjesto u Saboru. A možda je u prvom redu riječ o političkom odrastanju narodnjaka, koji su napokon shvatili: prvo, da današnji HDZ nije onaj otprije pet godina; drugo, da svoju proeuropsku orijentaciju ne mogu realizirati u isključivom oponiranju prema vladajućima, kojima je ta ista orijentacija glavna programska os.