Komu smeta dijaspora?

Pitanje – trebaju li BiH Hrvati glasovati na hrvatskim izborima – opet je među nama. Jednostavni pravnički suhi stav Ustavnog suda da svi hrvatski državljani imaju pravo sudjelovati na jednoga-još nepoznatog-dana referendumu o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, pobudio je stare političke i ine sporove.

Sve je postalo politički mrkije kada se spomenuti stav odmah, kao da će izbori biti sutra, protegao i na hrvatske izbore. I opet je krenula stara priča, stara koliko i hrvatska država, u kojoj je pitanje trebaju li i Hrvati iz Bosne i Hercegovine sudjelovati na hrvatskim izborima zapravo postalo retoričkim. Premda su ga dosad čuli bezbroj puta, političari su se opet uzbudili i podijelili na one koji glasovanje podržavaju i na one koji ga osporavaju. Čini se da neutralni pravnički stav nije podijelio samo hrvatske političare.

Protiveći se dosadašnjoj zakonskoj mogućnosti da “dijaspora” sudjeluje na hrvatskim izborima, novi SDP-ov šef Zoran Milanović mogao je predmnijevati da će se njegovu mišljenju usprotiviti HDZ. Ali najvjerojatnije nije očekivao da će mu glede toga oponirati i u vlastitoj stranci. Od HDZ-a je to bilo za očekivati jer BiH Hrvati od početka Hrvatske slove kao hadezeovci. Ali Milanović je naišao i na esdepeovce koji o prekosavskim glasačima ne misle kao on.

I vjerojatno se iznenadio. Drukčije je mišljenje pripisao tek pravu na vlastito mišljenje i unutarstranačkoj demokraciji. Moguće je da su njegovi oponenti procijenili da se zaletio, da će to odbiti potencijalne SDP-ove glasače. Ali više u Hrvatskoj nego u Bosni i Hercegovini. BiH je ionako HDZ-ovo glasačko leno, dok je u Hrvatskoj puno protivnih da na hrvatskim izborima glasuju i Hrvati iz susjedne države, a koji bi zbog toga mogli glasovati za SDP.

Preko bosanskohercegovačkih se glasača zapravo snube glasači u Hrvatskoj. Milanovićev šmirgl-stav sigurno je simpatičan starim i mladim protivnicima mišljenja “što dijaspora treba odlučivati o Hrvatskoj”. Ali nije čudno da se nije svidio i nekim njegovim stranačkim kolegama, da su mu svatko na svoj način oponirali Mato Arlović, Ljubo Jurčić i Josip Leko. Možda njihovo mišljenje glede Bosne ne treba pripisati zemljopisu i njihovu BiH podrijetlu, no ne bi ga trebalo ni otpisati.

Preko odnosa prema bosanskohercegovačkim Hrvatima ne šalje se poruka samo njima nego i glasačima u Hrvatskoj. Možda najviše onima koji su u nju nedavno doselili i svima onima koji imaju bosanske korijene. A jednih i drugih je znatno više nego je glasača u BiH. Tvrdnje: “Neće nam valjda Bosanci i Hercegovci odlučivati o Hrvatskoj” i “Ne mogu o Hrvatskoj odlučivati oni koji u njoj ne žive i ne plaćaju porez” zapravo su zločesti stereotipi. O čemu to “dijaspora” može “odlučivati”? Njezina je institucionalna  zastupljenost danas zapravo simbolična.

Iz odnosa prema “dijaspori” Hrvati podrijetlom iz BiH koji žive u Hrvatskoj ne iščitavaju samo odnos hrvatskih stranaka prema svojim roditeljima, rodbini, svojti i nekadašnjem zavičaju nego posredno i prema sebi. Jer ispod mišljenja o (ne)mogućnosti glasovanja bosanskohercegovačkih Hrvata na izborima u Hrvatskoj oni ocjenjuju i ukorijenjenost i veličinu  ovdašnjih predrasuda o “pohlepnim  Hercegovcima” i “primitivnim Bosancima”.

Glasački broj bosanskih i hercegovačkih Hrvata nastanjenih u Hrvatskoj nije mali, a nije mali ni njihov utjecaj, njihova ekonomska i politička moć. Ima ih posvuda. Pa i u politici, i u svakoj stranci. Zato obnovljena politička prepirka o sudjelovanju BiH Hrvata na hrvatskim izborima možda i nije ništa drugo do pseudoprepirka kojom stranački “ribari ljudskih duša” žele “upecati” što više ovdašnjih glasača. Utoliko i naoko vanjskopolitičko “pitanje dijaspore” služi uglavnom za unutarnjopolitičku korist i upotrebu.