Koliko se prema trenutačnoj gužvi može vidjeti, tri su ključna razloga za početak masovna bijega prema Pantovčaku. Iako će se tek u idućim mjesecima dokraja popuniti križaljka, zasad se jasno mogu odrediti mogući motivi onih koji svoja imena sami spominju i onih čija se imena spominju, a oni to ne demantiraju.
Jedni bi, poput Milana Bandića i Ive Sanadera, željeli pobjeći od problema u kojima su do grla, ostaviti iza sebe pogodbe, dogovore, nagodbe, pregovore, USKOK-e, europske komisije, državne koalicije i gradske kohabitacije. Baviti se vanjskom politikom, paziti kako funkcioniraju poluge političkog sustava i odmaknuti se od dnevnopolitičkih petljancija čini im se sigurno zamamnim. Izbjeći pad u dolini penjanjem na predsjedničko brdo može biti vrlo privlačno rješenje. Nije nemoguće zamisliti Ivu Sanadera kako nekog pouzdanog hadezeovca umiljato nagovara da preuzme njegovo mjesto u stranci i Vladi, dok istome Luka Bebić zavrće ruku ne bi li što prije rekao “da”. Ni Milana Bandića kako nosi još veću svijeću Gospi u nadi da se Sanader ipak neće kandidirati, da će u SDP-u pobijediti Ivo Josipović i da će se konačno maknuti od pogleda Zorana Milanovića, koji ga mjerka iz skupštinskih klupa. Srce mu može grijati spoznaja: i Mesića je HDZ izbacio pa je on postao predsjednik zahvaljujući i glasovima hadezeovaca. Možda mašta da se priča još jednom ponovi.
Drugi bi, poput HNS-ova dvojca Čačić – Pusić, SDP-ova dvojca Josipović – Jurčić ili IDS-ova jedinca Damira Kajina željeli kapitalizirati neki svoj dosadašnji politički rad. Dosta je sabora i izbora, treba pokušati stići i do neke druge pozicije. Čim ankete pokažu tko su pobjednici u prednatjecanju za predsjedničke kandidate, HNS i SDP će istrčati sa svojim igračima, a Kajin se već prepoznao u Mesićevim željama da predsjednik mora prije svega biti osvjedočeni antifašist.
Treći, poput TV zvijezde Denisa Latina ili putem mailova nadasve agilnog Hrvatskog uljudbenog pokreta, koji se bavi mišlju da ponudi Antu Gotovinu za predsjednika Hrvatske, računaju na efekt novine i iznenađenja bez obzira na to koliko im tko davao šanse. U toj bi se skupini mogao naći i Nadan Vidošević, ako konačno odluči krenuti, nakon što su mu već polaskale sve moguće ankete. Zasad je razočarao jedino one koji smatraju da je, bez obzira na HDZ-ove kalkulacije, trebao jasno reći da ga ta funkcija zanima. Kalkulirajući pokazuje strah i ubrzo bi mogao razočarati i sve druge.
Sve u svemu, puno ljudi, različiti motivi, isti cilj i jedno pitanje: što će građani imati od toga. Zašto njima ta funkcija mora biti važna? Za razliku do mnogih drugih političkih funkcija u Hrvatskoj koje imaju život same po sebi, pa funkcije često pojedu ljude, predsjedničkoj živo(s)t daje upravo čovjek kojega izaberu. O njemu će ovisiti važnost, utjecaj i uloga predsjednika države na politički život. Može biti posve nebitna, nevidljiva, blijeda. Takva da ljudi i zaborave da imaju predsjednika i čemu on služi. Može biti vrlo prisutna, kompleksna, značajna pa i strasna. Jesu li građani spremni izaći na izbore ili će o pobjedniku odlučivati nezaintereisrani apstinenti? Dva Mesićeva mandata su u dobroj mjeri utrošena da on, ponekad doista osamljen, dokaže da je to mjesto i ta funkcija važna bez obzira na reducirane ovlasti. Njegovi protivnici su i mjesto i funkciju podcjenjivali – ne trpeći prije svega njega – tvrdeći da je zapravo nebitna. A sada opet odjednom postaje bitna? Zar samo zato što se ukazuje jedna prazna politička fotelja? Neće biti. Da je tako nevažna, u nju bi željeli zasjesti samo nevažni ljudi.