"Prestani kupovati krafne svaki dan, ženo božja, eto si se sva zaokruglila. Nije meni žao novca, poslije ćeš se pitati od čega si debela...", govorio je moj muž dok sam stojeći kraj kredenca kradom pokušala u dva-tri zalogaja smazati krafnu s čokoladom. Nije se dalo sakriti. Vrh nosa mi je bio sav bijel od sitnog šećera, a niz bradu je izdajnički čokolani curak već napravio put prema vratu. Ta strast za krafnama ostala mi je od prošlog ljeta koje smo, kao i nekoliko godina unatrag, s prijateljima proveli u Malinskoj, na otoku Krku.
Kako smo bili već "uigrana ekipa" dogovorili smo se da odmor bude bez ikakvih opterećenja, pa smo dolazili na plažu kad je tko htio, jelo se kad je tko bio gladan i uopće ponašali smo se vrlo opušteno. Na plaži smo bili na okupu negdje oko jedanaest sati, taman kad je počinjala najgora vrućina, ali nam to nije smetalo. Voda je tu, pa kome je prevruće neka izvoli, a hlada ima različitoga, od "prošarice" do debelog hlada u koji smo se povlačili kad postane nesnosno ili se nekome pridrijema.
Plažom su često prolazili ponuđači izleta s reklamnim papirima, prodavači voća, prodavači igračaka pa se na neki dublji san i nije moglo računati. U općoj gužvi i galami izuzev onoga "vidi me mama kako skačem, vidi koliko dugo ronim" do cike manje djece koja ni za živu glavu nisu htjela u more pa su vrištala kao da im gule kožu, čulo se svako malo: "Kokice, slanci, krafne...", baš tim redom, a onda bi se iza glasa pomolio sredovječan čovjek s kašetom podloženom bijelim papirom u kojoj su do vrha bili naredani svi proizvodi čija je imena izvikivao. Nije nam poslije obilnog doručka padalo na pamet da kupujemo bilo što od ponuđenoga, a izuzev toga, tako smo blizu stanovali da je, tko god bi ogladnio, mogao komotno trknuti do kuće, nešto pojesti i vratiti se a da ništa od onoga što nudi ljetni dan ne propusti.
Treći dan, baš kad smo kartali, neka je sjena pala meni na leđa. Sunce je sjalo točno tako da mi je zaklonilo lik, pravilo je samo sjajan obris oko sitnog tijela. U sjajnom krugu stajao je dječak i tankim dugim rukama držao kašetu prepunu kokica, slanaca, krafni koje su zanosno mirisale. Dječak nije ništa govorio. Naši su se muževi počeli šaliti:
"Što si baš k nama došao, vidiš da su sve tri debele, nije to za njih, bolje bi ti bilo da se kupaš, sva se djeca kupaju. Ostavi to, mi ćemo ti čuvati, a ti se idi kupati." Dječak je niječno odmahivao glavom. Mogao je imati desetak godina, tanak, plav, skoro proziran. "Je l ti ono otac, onaj što je prošao maloprije? "Nije, to je iz konkurentske firme." Način na koji je to izgovorio, nekako odraslo i ozbiljno, naročito onu riječ konkurentske, izazvao je smijeh. "Ne smijem se kupati dok sve ne prodam", dodao je. "A koliko ti treba da prodaš?" "Nekad i čitav dan, kad prodam ovo, dovezu kombijem novu robu." Gledala sam u dječakove duge, mršave ruke, činilo se kako su se pod težinom još više izdužile.
"Sjedi malo, odmori se, stavi tu kašetu na onaj zidić gore", kaže mu Goran, pokazujući zidić u hladu iza nas. "Ne mogu, kad bih sa svima pričao, ne bih ništa prodao." "Hajde, evo, mi ćemo kupiti, daj tri krafne, ali nešto sitnije, za ove naše debele gospođe", nastavljao je Goran razgovor kroz smijeh. "Hoćete li s pekmezom ili s čokoladom?" užurbao se dječak i već je spustivši kašetu uzeo cjediljku i nasuo sitnog šećera u nju kako bi posuo krafne. "Netko voli sa šećerom, netko bez, pa pitam." Dok smo se nas tri premišljale, dječak je strpljivo čučao s cjediljkom u ruci. Čelo mu je bilo orošeno sitnim kapljicama znoja. "Dvije s pekmezom, jednu bez šećera i jednu s čokoladom", jedva smo se usuglasile. Dječak je spretno tresao cjediljku iz koje je sipao sitni šećer na jednu s pekmezom i drugu s čokoladom. Druga s pekmezom bila je bez šećera, pratile smo kako je sve zapamtio. Jednu po jednu je zamotao u bijele tanke salvete i dodao svakoj od nas. "Ideš u školu?" pitale smo preko zalogaja. "Završio sam četvrti.""Kako si prošao?""Vrlo dobrim.""Sigurno?""Jesam zbilja, ako ne vjerujete, pitajte brata, eno ga dolazi."
I zaista, spretno vrludajući između pruženih nogu, raširenih ruku, dolazio je nešto stariji dječak, noseći također punu kašetu. "Mi ćemo od sada samo kod tebe kupovati", kaže Goran sav ozbiljan kao da sklapa bogzna kakav posao. Dječakovo lice se ozari: "Hvala, znači, vidimo se opet sutra." Idućih dana, ako smo slučajno bili u vodi ili otišli na kavu u obližnji kafić na plaži, dječak je uredno ostavljao na našim ležaljkama svakoj po krafnu točno onako kako smo prvi put naručile. Dvije s pekmezom, jednu bez šećera, jednu s čokoladom, sve zamotane u tanke bijele salvete. Kasnije bi, kad bi ugledao da smo na obali, svratio po novac. "Kako se ne bojiš da ćemo te prevariti, pojedemo pa pobjegnemo", šalili smo se. "Znam da nećete." "Kako znaš?" "Lijepo, znam", kratko je odgovarao ne objašnjavajući po čemu to zaključuje. Ljetovanje se primicalo kraju, već smo odbrojavali dane. Redovito smo jeli krafne, tu i tamo dali mu koju kunu više, kukali kako ćemo morati na dijetu i komentirali dječakov rad. "Ovo je izrabljivanje djece, tako malom dati da nosi tako težak teret, i to čitav dan, užasno." "Što bi bilo užasno, neka se uči od početka, znat će cijeniti novac, a nije kao oni naši klipani, ne znaju uzeti ni jesti ako nije na stolu. Žao mi je samo što onoga svoga ne dovučem za uši da vidi kako se djeca pate, a on misli kako sve pada s neba." "Ma daj, molim te, misliš da je to normalno, dijete nema djetinjstva, ne igra se i ne kupa kao ostala djeca, zamisli kako je njemu gledati svu tu razdraganu djecu, a on ne smije u vodu dok ne proda. Te bi roditelje trebalo kazniti", žestile smo se mi žene kod kojih je proradio sindrom mama-kvočka.
Dječak je svaki dan bio točan kao sat. Posljednji dan ljetovanja malo se dulje zadržao u razgovoru. "Imam malo vremena, prodao sam jutros više nego što sam računao." "Dobro računaš, a? Ide ti matematika?" "Pa ide, onako." Goran je iz džepa izvadio pedeset kuna. "Koliko mi moraš vratiti kad ti platim tri krafne?" "To je bar lako, tri puta pet je petnaest, vraćam vam trideset i pet", odgovara glatko. "Nije istina", smješka se Goran. "Kako nije", uozbilji se dječak, a čelo mu poblijedi. "Gorane, ne zezaj dijete!" vičemo nas tri skoro uglas. "Ništa mi nećeš vratiti, to je tebi za džeparac, sakrij, pa kad skupiš dovoljno, kupi sebi nešto." Dječaku laknu. Sjedio je s rukama u krilu, malo nervozno stišćući prste, a na podlakticama su se jasno, kroz tanku kožu, vidjele plavičaste vene. Na sljepoočici mu je ubrzano tuklo bilo.
"Vi danas putujete, znači, sutra vas neće biti?" izgovara naoko ravnim glasom, malo zatežući. "Putujemo." Onda polako iz kašete uze veliku vrećicu kokica. "Ovo vam je za put, ja častim, tko je ovdje gazda?" "Nitko nije gazda", nasmijale smo se nas tri. Dječak gleda u krupnog visokog Gorana. "Evo, dat ću vama, pa da imate za put, sad ja vas želim počastiti." Nama su se oči napunile suzama. Pretvarale smo se kao da nešto tražimo u torbama za plažu, izbacivale smo nepostojeće kamenčiće ispod ležaljki i izbjegavale pogledati dječaka. Muškarci su zašutjeli. Goran zapali cigaretu i otpuhujući prvi dim, sad već čvršćim glasom, kaže: "Ne dolazi u obzir, mi smo tebe htjeli počastiti zato što si bio pristojan i ljubazan, mi smo odrasli, imamo svoj novac..." "Imam i ja svoj", ponosno će dječak. "Otkud ti?" "Štedim, kad mi netko dadne više, ja ostavim i ne trošim." "Za što štediš? Što želiš kupiti?" "Kako bih vam objasnio, imam jednog rođaka u Americi, to je od tatinog brata sin, znate, ima godina koliko i ja, zapravo malo više, i veći je od mene, onako krupniji. E, on je prošle godine došao k nama u goste i donio mi je puno raznih stvari, igračaka i robe koju ne može nositi, jer je prerastao. Stvarno mi je puno poklona donio. Čitav jedan kofer, samo meni. Kad su me djeca pitala otkuda mi, ja sam rekao da mi je poklonio rođak iz Amerike. E, sad, on za koji dan ponovno dolazi i ja njemu isto želim nešto lijepo kupiti, pa kad ga američka djeca pitaju odakle mu, da može reći: poklonio mi moj rođak iz Hrvatske", završava rečenicu nekako svečano i odlučno i pruža tanku ručicu na pozdrav: "E, pa doviđenja, sretan vam put i dođite opet, ja sam stalno tu", glavom pokazuje plažu i na jednu i na drugu stranu. Rukuje se ozbiljno kao odrastao čovjek.
Mi žene ga još dodatno milujemo po kosi, a najradije bismo se prislonile uz onaj zidić i okrenute leđima plaži zaplakale. "Dobar si ti momak", govori Goran gledajući u stranu. Dječak odmiče niz plažu. Još među preplanulim kupačima razaznajemo njegova sina, napregnuta ramena i vidimo kako mu se bijela majica već lijepi za udubljen prostor između mršavih lopatica.