Sada već pomalo zaboravljene 1998. godine na isti dan kad je u Zagrebu održan koncert Rolling Stonesa, u Kutini se dogodio najuspješniji sindikalni prosvjed u povijesti samostalne Hrvatske. Stožer za obranu Petrokemije tada je uspio skupiti gotovo cijelu populaciju Kutine koja je jedinstveno, gorljivo i žučljivo rekla jedno veliko i odlučno ne prijetećoj privatizaciji. Članovi Stožera za obranu Petrokemije, a poglavito Željko Klaus, razvojačeni kutinski branitelj s ratnim iskustvom političkog komesara, uživali su u lokalnoj zajednici status sličan Mikeu Jaggeru i ekipi. “Ta 72 ili 73 dana ‘98. godine zaista je bilo nešto prelijepo”, prepričavao je nekoliko godina poslije legendarni kutinski prosvjed gospodin Klaus. Ljudi su im, kaže, donosili “klopu, cugu, a bilo je tu tamburaša i, kaže, nekih cura”. I k tome su postigli svoj cilj. Spriječili su tu ružnu, prljavu i opasnu rabotu zvanu privatizacija. Čak su i državu uspjeli natjerati da s njima sklopi do tada neviđen i vrlo neobičan ugovor koji će onemogućiti svaki budući pokušaj privatizacije.
S obzirom na koliko je gospodin Klaus ponosan na prosvjede koje je predvodio ‘98., nije čudno da je jedva dočekao povratak u prošlost te je već na tihi spomen same mogućnosti prodaje državnog udjela u Petrokemiji opet preuzeo ulogu prvog pijevca kutinske savjesti i zakukurikao na opću uzbunu. Gospodin Klaus na glasu je kao pošten, uporan i hrabar čovjek. Na žalost, čini se da je sada opasno pobrkao lončiće. Ako je ‘98. godine imao opravdanja za organiziranje snažne radničke akcije, danas je gospodin Klaus tek relikt prošlosti koji se ispriječio na putu logičnih ekonomskih i političkih procesa.
Danas imamo puno razumijevanje za Željka Klausa iz ‘98. godine, ali teško možemo shvatiti motive bukača iz 2012.!
Naime, ‘98. godine Željko Klaus bio je pomalo dezorijentirani razvojačeni branitelj koji je gledao kako svuda oko njega doslovno umire krupna industrijska proizvodnja, a njegovi sunarodnjaci masovno gube mjesta. Hrvatska ekonomija tada je jedva hvatala zrak na zgarištima tajkunskih privatizacija, a ni 100-postotna kuponska privatizacija koja se pripremala divu iz Kutine 1998. godine također nije obećavala. Nitko tada u Kutini u najavi takve privatizacije nije mogao naslutiti dolazak sigurnog, pouzdanog vlasnika. Pobuna gospodina Klausa i njegovih kutinskih suboraca i suradnika protiv privatizacijskog zla devedesetih, koje smo svi skupa premirno gledali, bio je čudna mješavina zaostataka samoupravljačkog duha preostalog u dušama i mozgovima ljudi iz prošlog sistema s općim osjećajem traumatiziranosti i činjenicom da je kuponska privatizacija više asocirala na nered, raspad, nestanak... nego na naročiti smisao.
Ipak, ti heroji naše prošlosti, gospodin Klaus i njegovi pobornici, trebali su se probuditi i shvatiti da više ne žive u ‘98. Iz nekog razloga gospodin Klaus i njegovi kolege uopće nisu primijetili da su se vremena stubokom promijenila te da je njihov stožer posve izgubio smisao. Pozivati se u 2012. godini na stari i pravno diskutabilni ugovor koji onemogućuje privatizaciju Petrokemije danas znači biti protiv modernizacije, razvoja i prosperiteta. U 2012. neshvatljivo je da Stožer ili sindikat onemogućuju grupi dioničara realizaciju svojih neotuđivih i zakonima zajamčenih vlasničkih prava. Ti su dioničari država, mirovinski fondovi te brojni mali dioničari, među kojima su ratni stradalnici te sadašnji ili bivši zaposlenici Petrokemije.
Želi li gospodin Klaus onemogućiti da svi ti dioničari dobro zarade na rastu cijene dionice Petrokemije koji je vrlo izgledan ako Vlada odluči prodati svoje udjele na javnom međunarodnom natječaju? Želi li, možda, gospodin Klaus onemogućiti Petrokemiju da za vlasnika dobije najpouzdanijeg i najjačeg svjetskog dobavljača plina? Možda ga zanima samo da se ponovi ‘98. pa da mu opet donose klopu, cugu te da dođe – poneka cura. Labuđi pjev, gospodine Klaus?
nek sindikati ulože svoje puste milijune u petrokemiju, nek oni plate modernizaciju. dosta je bilo protivljenja promjenama. eto kud su nas dovele njihove \'obrane\' i njihovi \'stožeri\'! nek kutina, tj. ljudi iz kutine svojim novcem i svojim kućama jamče za kredite koje treba uzeti za modernizaciju. cijena energenata će smao rasti, a trošak radnika i zastarjele opreme je ogroman. imamo ludu sreću da u ovom kaosu ima neki rus sa milijardama eura koje može uložiti u ovo ipak propalo poduzeće. težina sindikata je malo preuveličana. i dokaz više da s ovakvim sindikatima moramo i to malo preostalo državne imovine čim prije prodati! zamisli situaciju da ti radnik diktira kako će tvoje poduzeće poslovati, u što ulagati, u kojem pravcu se razvijati... radnik je tu da radi, za novac za koji gazda misli da zavređuje njegov radnik. i ništa više, ali ni ništa manje. ponuda i potražnja. manite se usporedbe sa njemačkom. mi se moramo sa bosancima i mađarima uspoređivati, to smo mi, naš prosjek. a petrokemija... zašto imaju tako skupo gnojivo?