Kazne, a ne moralke

Poslije svih rusvaja i grabeži u državnim tvrtkama i nakon finoga lopovluka u Podravki, možemo se valjda jedino upitati: Pa gdje mi to živimo? I!? Od stalnog zgražanja nad hrvatskim poraznim “stanjem fakata” već odavno nema nikakve vajde.

Kukanje, tugovanke i žalopojke možda su i sastavnicom našeg nacionalnog mentaliteta, no one otkad je Hrvatske i njezinih “državnih lopova”, i nisu nešto postigle. Držati nepoštenima moralke, uzaludno je i besmisleno.

Da je od korenja bilo nekakvog uspjeha, onda bi nekoć jenjao privatizacijski grabež, ne bi se olako i sumnjivo prodalo najbolje državne tvrtke, suzbila bi se pohlepa i rasipnost u još preostalim državnim tvrtkama... A ne bi bilo ni afere u Podravki.

U Podravki se danas otkriva da nedostaju stotine milijuna! Kao da su nestali za jednu noć! A onda se tek jetko ustvrdi kako je “zakazao sustav”. Pa naravno da je posve zakazao čim je netko tako dugo mogao namirivati svoju poročnost i udovoljavati svojoj pohlepi, a da godinama uopće i ne bude sumnjiv.

Kakva je to država u kojoj je gotovo prirodno da direktori, koje je ona postavila, gotovo posvuda kradu tako lako i tako prirodno? Kakav je to bio sustav provjere koji su prošli i koji ih nadzire? Zar je dovoljnim razlogom za nekontrolu samo to što je nekoga na direktorsko i menadžersko mjesto postavila vlast?

S nešto časnih izuzetaka, od početka hrvatske samostalnosti pa do danas, moglo bi se reći: kakva vlast, takvi i njezini direktori. Ako je u počecima države uvjetom da bi se nešto postalo, da bi se dobilo neko važno mjesto ili neku državni sinekuru, bilo “dokazano domoljublje”, danas bi valjda trebala biti sposobnost. I odgovornost.

Još je davno pučki tribun Stjepan Radić upozoravao da “sloboda nije divljačina”, nego da politička i nacionalna sloboda podrazumijevaju odgovornost. Jednako i za dom i za domovinu. Da je kod nas više te radićevske odgovornosti i iskrene domoljubne odanosti, a manje pohlepe i bezobzirnosti, Hrvatska bi bila ne samo poštenija nego i bogatija.

Ali za manje od dvadeset godina Hrvatska je, tragom preokrenutih osobnih i društvenih vrijednosti, stvorila i prototip “hrvatskog patriota”, koji Hrvatsku voli koliko od nje ima koristi. Princip mu je: važno je da je meni i mojima dobro, a drugima kako bude. Ali ne mogu samo kritika i pozivanje na moralnost riješiti temeljne hrvatske probleme.

Osnovni nam je problem – etički, ali nacija se ne može preodgojiti moralkama, nego zakonskim djelovanjem države; pa i sankcioniranjem poslovnog nemorala i lopovluka. Jedan dobar zakon za zdravlje društva više vrijedi od kampanjske i površne “duhovne obnove”.

A nekoliko poštenih sudaca više od gomile moralno neuvjerljivih političara. Da se demokratski malo upristoji, za državu bi bilo dosta i da se napokon prekine petljanje političara u gospodarstvo, da se ne guraju gdje im nije mjesto. Kao što su petljali i po Podravki.

Političari nam se miješaju u sve, a možda i najčešće u ono što ne razumiju, i što nije u njihovoj nadležnosti. Njihovo petljanje narušava osnovnu trodiobu vlasti. Kada bi zakonodavna, politička i sudska vlast djelovale svaka zasebno, za Hrvatsku bi već i taj demokratski postulat bio veliki i uljudbeni i demokratski napredak.

Ne bi politika tada mogla od sudstva štititi “svoje dečke”. Niti bi sudstvo “spontano, na moj znak”, krenulo s istragom, baš onda kada to politici odgovara. Kao sada u Podravki. Ako se već i prije nije znalo da se u Podravki “nešto kuha”, onda s ovom državom nešto ozbiljno ne štima.

U Hrvatskoj bi napokon mogle početi “djelovati institucije pravne države”. Ali ne kada im to kažu političari, koji su taj moralni imperativ pretvorili u političku floskulu. Bude li u Hrvatskoj pravednosti, pa i pravednih kazni, bit će i morala..