Kakvo društvo - takav kriminal

Kampanja našega lista protiv nasilja u metropoli vremenski se podudarila s uhićenjem skupine mladih osumnjičenih za napad na Luku Ritza. Mediji su iznova objavili obilje fotografija toga nedužnog dječaka s čijeg lica isijava želja za životom, ljubavlju i radošću. Ništa drugo kao izraz toga lica ne može biti tako rječit i snažan prosvjed protiv nasilja. Hoće li se vršnjaci koji su ga napali i usmrtili ikada znati upitati koliko su cijenili njegov a onda i svoj život?

Jer, to je pitanje najvažnije. Ako su ga bili spremni do smrti pretući zbog nekoliko kuna, oni se kreću u obiteljskom i društvenom okružju koje je ljudski život ponizilo do ništavnosti. Neko “opravdanje” mogu imati smrtonosni obračuni u podzemlju u kojem se od kriminala živi, u kojem je rizik pogibije cijena življenja. Ali ubojstvo anđeoskog dečka zbog sitniša pokazuje kako je ljudski život pojmljen kao sitniš u odgoju i u posvemašnjem rasulu svih vrijednosti.

Strašno je što su se bjesomučno prebijanje i smrt uselili u dob koja još jedva zna što je život. Jer, u ubojstvu Luke Ritza nije bilo drame, nije bilo ljubomore, duga, očaja ni bilo čega drugoga što život čini konfliktnim pa se iz konflikta “izlazi” nasiljem. Bila je to samo agresivnost čopora, razularenost koja ne zna što je ljudsko biće, obitelj, otac, majka, brat, sestra, prijatelj, Bog, poštovanje drugoga i život s bližnjima. Jesmo li sigurni da toj razularenosti na kraj mogu stati samo policija, tužitelji i sudovi? Možemo prosvjedovati, možemo tražiti mnogo veću djelotvornost i policije i tužiteljstva i sudova, možemo zahtijevati veću sigurnost u Zagrebu i drugdje, no ništa tako dobro ne čuva društvo i pojedince kao dobar sustav vrijednosti.

Ali kako uspostaviti dobar sustav vrijednosti kad društvom vlada sustav obezvređivanja koji ohrabruje sklonosti zlima a obeshrabruje dobre namjere? Počnimo od najmoćnijeg medija, televizije. Ni na jednom nacionalnom televizijskom programu, a nije drukčije ni na lokalnima, nema doslovce niti jedne jedine emisije (osim kulinarskih) u kojima nisu posrijedi crni događaji u svijetu kad je riječ o vijestima, ubojstva i druge vrste kriminala u filmovima, pohlepa za novcem i slavom u zabavnim i sportskim emisijama, razvrat, besramno razotkrivanje vlastite intime i kretenska razina komunikacije u realityjima i “trenucima istine”...

Zatim, pokušajte se sjetiti ima li u visokoj hrvatskoj politici ijedne osobe koja bi mogla biti uzor ili kriterij, ijedne osobe kojoj motiv nisu bili osobni interes, vlastohleplje, grabežljivost i povlastice? Netom protekla rasprava o povjerenju Vladi kao da je bila rasprava dviju kriminalnih skupina koje naprežu pamćenje ne bi li se sjetili što više prljavština svojih protivnika. Prljavština nikad rasvijetljenih i kažnjenih! Kakav uzor i kriterij djeci mogu biti roditelji ili nastavnici, većinom siromašni, u sredini u kojoj tako agresivno vladaju bogovi novca, luksuza, bešćutnog stjecanja i zagonetnog bogaćenja kojemu se ne zna podrijetlo i za koje se ne očekuju sankcije?

Može li u takvom društvu policija, tužitelji i sudstvo biti djelotvorniji a sigurnost građana veća? Možda mogu, ali ljude ništa ne može učiniti tako sigurnim kao osjećaj da žive u pozitivnom društvenom okružju te da institucije postoje radi neke građanske svrhe a ne kao servisi političke moći, interesnih skupina i mafije ili kao industrija korupcije. To sigurno ne bi Hrvatsku oslobodilo kriminala ali bi je oslobodilo jezovitog osjećaja nemoći pred ubojicama i lopovima, jezovitog osjećaja da su nedužni građani bez zaštite, da im život ovisi o slučajnostima u divljanju onih kojima taj život ništa ne znači baš kao ni sitniš do kojeg je ponižen.