Kako stvarati nove hrvatske riječi

Već vidim da ćemo se opet uvaliti u beskonačne diskusije o jeziku. Ovaj put povod će biti jedna inicijativa časopisa koji se i zove upravo “Jezik”. Taj je časopis raspisao natječaj za nove hrvatske riječi, a sad je objavio i popis onih koje su ušle u uži izbor za nagradu. Gledajući taj popis, čovjek ne može a da ne osjeti sasvim čudnu mješavinu osjećaja.

S jedne strane, on uviđa da su nam potrebne nove hrvatske riječi: jezični postor zagađen je poplavom tuđica, a za mnoge nove stvari potrebno je naći nove domaće izraze. No, s druge strane, hrvatske riječi koje su sad ponuđene javnosti na ogled nekako su nespretne, načinjene po zastarjelim tvorbenim pravilima, pa se čovjek mora dobro pomučiti da ih zapamti. A to je jasan znak da s njima nešto nije u redu.

A postoji li uopće način da se stvore nove hrvatske riječi koje će ljudi prihvatiti? Dakako da postoji. Važno je samo da se pri njihovu kovanju vodimo jednim jedinim pravilom: one moraju biti na prvi pogled razumljive, mora biti jasno što označavaju.
Uzet ću jednostavan primjer iz područja računalne tehnologije. Ondje postoje riječi tipkovnica i sučelje. Tipkovnica je danas u vrlo širokoj upotrebi, i zacijelo će ostati u hrvatskom jeziku. Sučelje nitko ne koristi, i smijem se kladiti da nikad i neće biti prihvaćeno.

Razlog je tome više nego očit: kad kažete tipkovnica, onda onaj tko govori hrvatski – pa makar nemao ni pojma o računalima – smjesta uviđa da je to nekakav skup tipaka, pa, dakle, može sebi predočiti predmet o kojem se radi. A kad kažete sučelje, onda nikome ništa nije jasno: ni tko se se tu s čime sučeljava, ni zašto. A da bi u skutniku tkogod prepoznao laptop, to uopće ne dolazi u obzir, jer ni skuti više nisu u uporabi.

A sve je to i prilično razumljivo: ljudi nerado uče nove riječi, pogotovo onda kad veza tih riječi sa stvarima nije očita. Da im je drago usvajati nove riječi, učili bi strane jezike, pa bi ih i znali. Zato radije prihvaćaju strani izraz, jer im to daje dojam da doista znaju strani jezik. Takav je slučaj kod onih estradnjaka, kod kojih sve vrvi od bekstejdžova i ivenata, a kad ih čujete govoriti engleski, onda je to strahota, da ne kažem dizaster.

U toj situaciji nema velike sreće od toga da backstage nazovemo zakulisjem, a event događajnicom: u prvom slučaju zato što tu nikakvih kulisa nema, a u drugom zato što je hrvatska riječ mnogo duža od engleske. Ili, da kažem otvoreno, izlažući se opasnosti da me jezični stručnjaci ismiju: nove riječi imaju nekoga izgleda na uspjeh samo onda kad se na njima ne vidi da su nove. Ne bih htio nikoga uvrijediti niti biti zloguk prorok, ali na popisu časopisa “Jezik” nalazim vrlo malo takvih. Najviše mi se sviđa brzogriz za fast-food.