Kako pomiriti dva srušena pilota s neprijateljskih, zaraćenih strana

Kako objasniti djeci da je povijest čovječanstva zapravo povijest ratovanja? S tim se zadatkom suočio Rene Medvešek u gotovo svim svojim predstavama, a najnovija u Trešnji „Ne, prijatelj!“ bila je osobito težak zadatak jer je namijenjena djeci starijoj od pet godina. Tekst Nine d’Introne i Giacoma Ravicchioa preveo je i pripremio za igru braći Anočić: Saši i Živku. Na krovu kuće, okružena poplavljenom zemljom, susreću se dva srušena pilota zaraćenih strana. Jedan govori nama razumljivim hrvatskim književnim jezikom, a drugi izmišljenim, nepostojećim, guturalnim, zvučno nalik na arapski jezik. Milena Matijević Medvešek dvojicu vojnika odjenula je u maskirne, neutralne uniforme, bez oznaka činova i pripadnosti vojskama poznatih zemalja. Dakle, to bi mogli biti vojaci svakog rata i svake suvremene vojske.

Trojica glumaca, Medvešek kao redatelj i Živko te osobito Saša kao izvođači predstave dokazali su kako je glumačka akcija dovoljna da se prenese značenje čak i ako glumac govori samo intonacije. Jezik tijela i cjelokupna ekspresija ljudskog bića tako su potvrđeni kao potencijalna sposobnost za komunikaciju ljudi koji ne znaju nijedan zajednički jezik. Predstava ima mnoštvo problema za koje nisu jedini krivci ni Medvešek, pa ni Anočići. Primjerice, rasplet je posve očekivan, odnosi među likovima plošni su i jednostavni, „arapski“ vojnik pretjerano je i usiljeno smiješan i do samog raspleta nije uspio sagraditi vjerodostojan karakter, a drugi vojnik, igra ga Živko Anočić, uspio je artikulirati cjelovitost bića. Dakle, na razini igre ili obojica moraju biti klaunovi ili obojica moraju biti „cijeli“.

Ovako nam je smiješan samo jedan lik, i to upravo onaj koji govori nama nerazumljivim jezikom, dakle potencijalni Drugi, potencijalni neprijatelj!