Zamislite da ste došli kod liječnika na pregled pluća. I, dok vas on snima i osluškuje, vi utvrdite da se doktor, doduše, dosta dobro razumije u pluća, ali da nije siguran na kojoj vam je strani jetra, a na kojoj gušterača.
Eto, tako se ja osjećam svaki dan dok pratim naše medije. Ondje neprestano nalazim tekstove ljudi koji donekle vladaju onim o čemu pišu, ali zato o hrvatskom jeziku nemaju ni pojma.
Pa onda u najgledanijoj kulturnjačkoj emisiji čujem kako je nešto živopisno, a hoće se zapravo reći kako je živahno i zabavno u isti mah. Nitko od onih koji tu riječ rabe kao da ni ne sluti da je ona ruska: živopis je u ruskome isto što i slika, pa je, dakle, živopisno naprosto slikovito.
Još je gora stvar kod onih koji bi htjeli oživjeti zaboravljene hrvatske riječi. Pa onda za čovjeka kažu da je probitačan, želeći reći da je prodoran. A ne kuže da probitak znači korist, pa probitačno može biti samo nešto, a ne i netko, i to nešto zapravo je korisno. Neki pak autor uzbuđeno govori o pogibelji nekoliko ljudi u prometu. I ispada smiješan, jer pogibelj je opasnost: na našim cestama stalno vlada pogibelj, ali se pogibije srećom događaju mnogo rjeđe.
Ima ih mnogo koji ono što je oko nas zovu okruženjem. No, ako smo ono što nas okružuje u zemljopisnom smislu nazvali okolicom, ako smo ono što nas okružuje u ekološkom smislu nazvali okolišem, zašto onda ne bismo ono što nas okružuje u društvenom smislu zvali okolinom (ili okružjem)? Zašto uzimamo to antipatično okruženje, koje je zapravo stari vojni termin, a znači isto što i opkoljavanje?
Najzanimljivija je ipak upotreba riječi lakonski, jer ona je idealan primjer pučke etimologije. Govori se, naime, da netko postupa lakonski ili da se prema nečemu lakonski odnosi. Polazi se tu od pretpostavke da lakonski dolazi od lakoće, pa bi otprilike značilo isto što i olako. A nitko da otvori Klaića i ustanovi kako je to zapravo način izražavanja karakterističan za Lakonce, to jest Spartance, koji su govorili kratko i jezgrovito. Pa se, dakle, tom riječi može karakterizirati samo govor, a ne i postupci.
Sve to nije nikakva mudrost i lako se može naučiti. Ali, nitko od tih pisaca i novinara ne misli da je na bilo koji način obavezan hrvatskome jeziku, premda ih taj jezik hrani i odijeva. Nagrđujući ga ovako, oni zapravo pljuju u zdjelu iz koje jedu, a da toga nisu ni svjesni.
A morali bi biti. Jer, kako biste vi postupili kod onoga liječnika koji vam liječi pluća, a ne zna naći gdje vam je slijepo crijevo? Pobjegli biste glavom bez obzira, i ne biste vjerovali u njegovu dijagnozu ni onda kad se radi samo o plućima. E, pa isto je i ovdje: može autor u svom tekstu stoput govoriti istinu, tko zna hrvatski, neće mu vjerovati.