Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić djeluje kao vrlo suzdržan i u svakoj prilici odmjeren. Oni koji ga bolje poznaju tvrde da iz tih okvira iskače jedino kad je u pitanju Hajduk.
Kad takva osoba nekome uputi službeno pismo uz veliku medijsku pompu, to je događaj sam po sebi. Bajićevo pismo predsjedniku Hrvatskog fonda za privatizaciju Grgi Iveziću bombastično je i u samom sadržaju. Državno odvjetništvo traži od Vladine institucije podatke o svim privatizacijama u kojima su trebali biti izuzeti državno zemljište i druge nekretnine, a nisu. Prema nekim procjenama, na taj je način u privatne ruke otišlo oko 1,5 milijardi kuna, kolika je vrijednost imovine što bi trebala pripadati društvu.
Bajićevo pismo moglo bi imati velik odjek u javnosti i u politici. Očekivanja građana da će pravda sustići barem dio privatizacijskih prijevara i kriminala sve dosad su ostala neispunjena. Nijedna vlast nije u tome bila uspješna. Prvi značajniji događaj u tom smjeru bila je akcija Maestro u kojoj je detektirano kako se uzimalo mito za pogodnosti pri kupovanju državne imovine. Pretpostaviti je da i dalje barem dio javnosti vjeruje kako će zlo posijano u privatizaciji biti kažnjeno, a nepravda ispravljena, iako za takve nade nije bilo puno racionalnog uporišta.
Za političke krugove Bajićeva je inicijativa pomalo zbunjujuća. Prema pisanju medija, na meti te akcije da se državi vrati ono što nije smjelo biti uneseno u privatni posjed, našle bi se tvrtke privatizirane još u Tuđmanovo vrijeme (Plava laguna, na primjer), hoteli koje je prodala bivša koalicijska vlada na čelu sa SDP-om (Hotel Excelsior), kao i tvrtke s kojima je posla imala ekipa aktualnog potpredsjednika Vlade Polančeca.
Ako bi se htjelo Bajiću pripisati da cilja na nekog određeno, i ako su doista posrijedi sve te raznorodne privatizacijske priče, optužba je promašena, jer iz toga se može zaključiti da akcija Državnog odvjetništva nije imala nikakav politički predznak i da nije usmjerena ni na koga posebno. Pismo je međutim adresirano na sadašnju vlast i ono ipak ulazi u specifičan politički kontekst. Bajić se doduše na taj kontekst ne mora obazirati. Njega se ne tiče što za tri mjeseca dolaze izbori, i što je to razdoblje u kojem vlade više ne vuku nikakve velike poteze.
Glavnog državnog odvjetnika ne mora se ticati ni što je Hrvatski fond za privatizaciju akcijom Maestro toliko uzdrman da se očekivalo kako će već biti ugašen. Sad kad i ta institucija i sama Vlada na neki način odbrojavaju posljednje dane, iz Državnog odvjetništva dolazi bombastična inicijativa, kojoj se u političkim institucijama međutim pripisuje barem još jedna mana.
To na što pismom sada upozorava DORH, prije više od dvije godine ustvrdili su državni revizori. Vrijeme je prolazilio, a na temelju revizorskih nalaza nije se događalo ništa što bi upućivalo da će se barem jedna privatizacijska prijevara demontirati do nultog stanja. Do toga da se imovina vrati državi, a prevaranti kazne. Za takvu akciju kao da nikad nije bilo dovoljno političke volje, a ni pravnih alata. Nitko se od privatizacijskih tajkuna nije morao bojati da će završiti iza rešetaka poput Hodorkovskog, niti je postojala realna opasnost da bi se privatizirana imovina vratila državi.
Može li se onda vjerovati da je nastupio novi trenutak i da će se upravo na Bajićevu inicijativu barem nekoliko spornih slučajeva dokraja raščistiti, a da nevini neće ispaštati zbog pravne nesigurnosti? I može li se vjerovati da spomenuto pismo nema baš nikakve veze s predizbornim prestrojavanjem i mogućom promjenom vlasti?