Jurčićev prostor politike

Otkako su Zoran Milanović, Ljubo Jurčić i Slavko Linić potkraj kolovoza najavili slabljenje vlade i jačanje Sabora kao jedan od važnijih projekata koji SDP namjerava realizirati nakon izbora, opći je stav da je riječ o planu skrojenom iz nužde. Nekako je teško zamisliti socijaldemokratske stratege kako planiraju oslabiti izvršnu vlast da im je šef stranke ujedno i premijerski kandidat. Kako su te dvije funkcije u SDP-u odvojene i kako bi s premijerske pozicije bilo lako zasjeniti šefa stranke, čini se kao da je i sam Jurčić sklon unaprijed pristati da mu se suzi prostor, ne želeći valjda ostaviti dojam da bi mogao poželjeti biti i snažna figura, a ne samo ekonomski uvjerljiv predsjednik vlade. Ovog vikenda, pak, Jurčić iznosi da će rekonstrukcija ići za tim da vlada donosi političke odluke, dok bi svi stručni poslovi bili prebačeni na agencije i institute.

Prema SDP-ovu planu, međutim, koji je ljetos izložio Milanovićev mentor Slavko Linić, prijedlozi zakona ne bi se pripremali u vladinim stručnim službama i ministarstvima nego u Saboru, čime bi jedna od ključnih poluga vlasti bila premještena na drugu stranu Markova trga. Parlament bi tom intervencijom postao središte političke moći, dok bi vlada zapravo figurirala kao operativno tijelo nejasnih ovlasti, koje bi se prije svega bavilo državnom imovinom. Linićev koncept bi, međutim, otvorio pitanje učinkovitosti vlasti. Isticanjem važnosti stručnih agencija Jurčić – ili SDP – kao da želi umanjiti negativan odjek koji je taj plan izazvao u političkoj javnosti. I kod potencijalnih koalicijskih partnera.  

Daleko od toga da ne bi trebalo smanjiti elemente kancelarskog sustava koje je Ivo Sanader uveo u državnu vlast ili učiniti Hrvatski sabor kompetentnijim, odgovornijim i utjecajnijim, ali pitanje je može li se iz Linićeve vizije izroditi vlast koja je sposobna brzo odlučivati. Koncept prema kojemu bi veći dio ovlasti koji pripadaju vladi bio prebačen na Sabor teško da bi mogao pogodovati djelovanju kreativnih i samostalnih pojedinaca, poput, primjerice, Radimira Čačića, čije je prirodno mjesto u lijevoj vladi. Političara Čačićeva kalibra i temperamenta je, međutim, potpuno nemoguće zamisliti kako čeka da mu klubovi zastupnika vladajuće koalicije, i prije svega SDP-a, dostave svoje prijedloge ili kroz iscrpljujuće debate procesuiraju njegove ideje. Nemoguće je zamisliti da Čačić kao potpredsjednik vlade zadužen za kapitalne investicije čeka da mu saborski zastupnici koji čine parlamentarnu većinu razrade projekte POS-a ili gradnje autoceste... Pa njemu su i mehanizmi Račanove vlade, u kojoj je realizirao te projekte, najčešće bili prespori!   

Osim pitanja kakvu vladu zapravo želi, jer se Jurčićev i Linićev pristup razlikuju, ostaje upitno i zašto se SDP tri mjeseca prije izbora uopće bavi budućom pozicijom vlade. I jedini je logičan odgovor da to proizlazi iz koncepta odvajanja premijerske dužnosti od one šefa stranke, zbog čega treba osmisliti model koji će ojačati Milanovićevu poziciju. No, izlaganjem plana jačanja Sabora moglo bi se reći da su socijaldemokrati istrčali pred rudo. Linićev bi koncept bilo moguće ostvariti kad bi nakon izbora SDP mogao vladati sam. Ali, dobije li većinsko povjerenje birača, za konzumaciju vlasti trebat će mu partneri. A teško je zamislitišefa bilo koje stranke kako prihvaćaju ulazak u vladu lišenu političke moći. Budu li se ovlasti vlade preuređivale samo radi snaženja pozicije šefa SDP-a, koji će voditi Sabor, vlast bi mogla biti konfliktnija nego u vrijeme šestorke.