Johnny je sad ćelav i debeo

Prema posljednjim vijestima koje stižu iz Utrechta, Branimir Johnny Štulić, legenda "novoga vala", oćelavio je i nataložio kilograme. Danas je 52-godišnjak. Ne sliči portretima s omotnica slavnih ploča i CD-a koji ga predstavljaju kao vječno mladog rockerskog boga. Kako tvrde Zagrepčani koji sa Štulićem održavaju telefonski kontakt, sve drastičniji rascjep između realnog i mitskog najveća je zapreka za Štulićev povratak u Hrvatsku. Imaju dojam da se srami što bi sadašnji "klinci", umjesto mitskog buntovnika, ugledali lik srednjovječnog muškarca.

Sudi se s prijateljem
Nakon prepjeva Homerove "Odiseje" iz 1995., beogradski tjednik "Vreme" potkraj 2004. objavio je još bizarniji Štulićev uradak. Riječ je o vrsti memoara što ih je autor, po uzoru na slijepe starogrčke rapsode, oblikovao u spjev o samome sebi: o počecima svoje glazbene karijere, osnivanju Azre, druženjima s Parafima i Prljavim kazalištem, gostovanjima u Beogradu i Sarajevu, nevoljama s Jugotonom... Nakon filma "Sretno dijete", Štulić pati od jugonostalgije, rekli bi  današnji političari. Ali pripadnici njegove generacije bolje razumiju što se svima njima događa: Štulić se sjeća i zaziva mladost.
Ep objavljen u "Vremenu" počinje ovako:
"Na jesen početkom školske godine sedamdeset
sedme imadosmo kao četvorka prvi nastup
U Dubravi zavjesa se otvori i mi prvu
Stvar krenemo žica mi puče."
Samo najveći poklonici njegova lika i djela mogu shvatiti da početni stihovi opisuju jedan od prvih koncerata Štulićeve Azre: kada su tijekom izvedbe puknule dvije žice na njegovoj gitari, a Štulić je ipak nastavio svirku. Tada još malobrojna publika zaključila je da otriva neodoljivo luda glazbenika. I legenda je stvorena. Čak i danas, za dobar dio rock-mladeži, Štulić je ostao klasičar "alternative", premda je realnost manje mistična. U relativnoj novčanoj oskudici tadašnjeg socijalizma omladina se legitimirala dostupnim glazbenim i društvenim junacima, a ne svojim političkim liderima i prestižnim automobilima.
 Sramota je da najvećeg pjesnika zagrebačkih ulica nitko od političara nije pozvao da se vrati iz dobrovoljnog egzila  kaže Berislav Janković ne znajući za Štulićev intimni problem starenja. Prije petnaestak godina bili su prijatelji. Janković je obavljao poslove menadžera, a Štulić ga od bijesa prozvao "ćatom". Za razliku od Štulića, koji u uređenoj europskoj zemlji živi prilično udobno, 47-godišnji Janković još nema mirovinsko, socijalno ni stalne izvore prihoda. Sa Štulićem vodi maratonski sudski proces. Godine 1987. na nekom je koncertu Azre ustanovljen poveći manjak od prodaje ulaznica. Suprotno predodžbi o buntovniku bez financijskih potreba, Jankovića je optužio za pljačku. Njihov spor do danas nije završen zato što su različite sudske instancije sad jednoj, sad drugoj strani davale za pravo.
Uostalom, malo nakon tih novčano-trgovačkih razmirica raspala se Jugoslavija, počeo je rat i Štulić je pobjegao u Nizozemsku. Domaći "domoljubi" u tome su prepoznali akt nacionalne izdaje. Genezu su tumačili time što mu je otac bio oficir JNA i "Jugoslaven", doduše Hrvat iz Nina.
 Za Drugog svjetskog rata mi smo klali njih, a oni će sada klati nas  izjavio je Štulić kada su prema Hrvatskoj nagrnule srpske trupe. A onda je netragom nestao, onako ljudski i poptuno apolitično prestravljen slutnjom rata.

Buntovnik zbog oca
Poput većine njegovih tadašnjih znanaca i prijatelja, mladi Branimir Štulić svoje je buntovništvo hranio tzv. sukobom generacija u vlastitoj kući. Oficirski autoritet oca bio je tek dio problema, koji je kulminirao sinovom glazbenom strasti. Kada se fanatično posvetio akustičnoj gitari, akordima, tekstovima i skladanju, život uz mladoga Štulića morao je postati nepodnošljiv. Pošto mu je zabranjena svirka u njegovom domu u Sigetu, Štulić se preselio u aulu Filozofskog fakulteta, gdje ja započeo studirati. Ono što su studenti FF-a imali prilike slušati najmanje je zvučalo kao potraga za buntovnim "novim valom". Štulić je kosu pleo u dugačak perčin, na glavu bi nataknuo heklanu kapicu, citirao mudrosti indijske filozofije i pjevušio romantične balade: "Raspleti kose, damo".
Neko je vrijeme azil našao kod studentskog kolege Bože Kovačevića, danas člana Liberalne stranke i hrvatskog veleposlanika u Rusiji. Studirajući filozofiju i sociologiju, Kovačević je potkraj sedamdesetih stanovao u sobi 22 u studentskom domu na Savi. Kao ilegalce udomljivao je kojekave mlade čudake: od današnjeg fonetičara i lingvistika Ivana Ivasa do Darka Rundeka i Jure Stublića, poslije osnivača novovalnog Haustora i Filma. Među svima njima Ivas je bio apsolutnmo najveći glazbeni virtuoz.

Svirka u Božinoj sobi
 Johnny bi došao u rano jutro pa bi satima svirao u Božinoj sobi. Stanari nisu mogli učiti, razgovarati, nerijetko niti zaspati. Jer on se nije osvrtao na potrebe drugih ljudi. Na kraju ga je i Božo morao istjerati  sjeća se Ana Babić, tada Kovačevićeva susjeda u studentskom domu, poslije suosnivačica zagrebačke "Stojedinice".
Ukratko, Štulić se priključio "novom valu" shvativši da će uz "drvenjak" i romatiku teško izgraditi karijeru.
"Balkan", singl koji ga je lansirao u novovalne zvijezde, izvorno je vukao na melankoličnu bosansku sevdalinku. Tek kada je Štulić odrezao perčin i odbacio heklanu kapicu, stvorena je legenda osamdesetih. Unatoč slavi, u Štuliću je zauvijek ostalo nešto romatično i stidljivo. U "Zvečki", glavnom okupljalištu tadašnje omladinske boeme, kao ilustracija njegove prirode, kružila je anegdota: koja god djevojka zavede Johnnyja, on se u nju zaljubi i posveti joj pjesmu.
I doista, danas u selu pokraj Pule živi Marina, nekoć studentica povijesti umjetnosti i zelenooka zavodnica. Njezina kratka ljubavna avantura s glazbenom legendom zauvijek je ostala zabilježena u Štulićevu refrenu: "Kad mi kaže: Miki, kako si, odmah se osjećam bolje..."  Nekadašnja djevojka iz novovalne pjesme danas je keramičarka i sretno udana 48-godišnjakinja. Unatoč poodmakloj dobi, osjeća se pripadnicom domaće rock-kulture koja, zahvaljujući Štuliću, postaje zajednička stečevina roditelja i djece. Lakše od glazbenih legendi svoje mladosti podnosi otkucaje realnog vremena.
Nema sumnje, čovjek koji vlastitu biografiju oblikuje u spjev po uzoru na slijepog Homera nije motiviran ni političkim predrasudama ni političkim uvjerenjima.

Ovako je Branimir Johnny Štulić opjevao prvi koncert Azre 1980. u Ivanić Gradu:
"Najzad na Azru osamdesete krajem oktobra
Svirka u Ivanić Gradu kino sa sjedalima
Prvih par redova popunjeno ostalo prazno
Budući da sam ja već tada imao scensku obleku
Tu koju možete vidjeti na omotu prve
Ploče znači konobarski crne hlače od nekog
Polimera koje su imale porub jer tako
Su napravljene da se ne trebaju peglati čim
Sam na pozornicu stupio diže se prvi red
Jednodušno i napusti dvoranu u znak surog
Prezira i prosvjeda protiv toga mislim ruba
Na hlačama jer ne samo da to nije novi val
Nego i muljam a da ni ton odsvirao nisam."

Pjesmu "Balkan", koja je 1979. Štulića, s njegovom prvom singl-pločom vinula među glazbene zvijezde, nastala je 1974. u njegovoj nepoznatoj, romatičarskoj fazi dugokosog trubadura. "Balkan" je postalo hit nakon "novovalne" prilagobe teksta i aranžmana pod utjecajem "Pankrta".

Kako se Branimir Johnny Štulić sjeća sukoba s "Prljavim kazalištem" 1980. na snimanju Nedjeljnog popodneva na Televiziji Beograd:
"Par tjedana prije toga evo nas u prijestolnom
Beogradu na živom snimanju nedeljnog oko dva
Sata popodneva ktome Parafi i Prljavo
kazalište te neka mjesna skupina Krvava
Meri mi nije nikad bolje zvučala cijela
Jugoslavija je uostalom to gledala tek
Neposredno prije toga uvrijede se prljavci
otvoreno gađenje i mržnje glede tih Srba
iskazujući a ja čim ugrabim tren uđem u
svlačionicu i velim Houri kako možeš
Tako a on se izdere na me i pošalje me
U pizdu materinu te se ja povučem a on
Ene ga frajeru sušta snošljivost."