Ako je Hrvate kroz povijest održala kultura, to se moralo dogoditi bez njihova znanja i mimo njihove volje. Jer, Hrvati nikad ne propuštaju pokazati kako za vlastitu kulturu mare koliko i za lanjski snijeg. Čine to preko svojih medijskih predstavnika, koji se zovu urednici kulturnih rubrika.
Evo primjera. Prošla su već valjda i tri tjedna otkako se doznalo da su u Milanu otkrivene dvije do sada nepoznate Držićeve knjige, objavljene još za njegova života. Najstarija tiskana stvar što smo je do sada od tog pisca imali potjecala je iz XVII. stoljeća, pa je ovo otkriće prvorazredna senzacija.
O nalazu je izvijestio njegov autor, muzikolog Ennio Stipčević skromnim napisom u “Vjesniku”. Potom je cijeli slučaj prekrila grobna šutnja: uočio sam samo još jedan članak, a i njega je napisao čovjek kojem je starija hrvatska književnost najuža struka.
E sad, možete li zamisliti da se pronađe neko do sada nepoznato izdanje Sakespeareove ili Moliu00E8reove knjige, a da u Engleskoj ili Francuskoj nitko ni obrvom ne mrdne? Ne možete zamisliti, naravno, jer to bi bila vijest za prve stranice novina i za prve minute televizijskog dnevnika. Dapače, o tome bi na prvim stranicama i u prvim minutama izvijestili i naši mediji, samo da se radilo o kakvu stranom piscu, pa i manjem od Shakespearea ili Molierea.
A ovako, budući da je riječ o hrvatskom autoru – a mi takvih kao što je Držić imamo na bacanje – jednostavno smo sve skupa odšutjeli. A nije ni čudo, bilo je proteklih dana važnijih stvari: novine su izvještavale o pljuvačini među piscima, a televizija se bavila somnambulnim pitanjem zašto kompanije ne daruju umjetnicima sponzorske automobile.
Po tome se vidi zašto su urednici kulturnih rubrika pravi predstavnici hrvatskih narodnih masa. Prvo, oni ne čitaju novine, jer inače im ne bi promakla ta vijest o Držiću. Drugo, i kad čitaju, nisu kompetentni da ocijene što je važno a što nije, pa im se valjda i ovo otkriće učinilo štiklecom koji zanima samo knjiške moljce. Treće, oni preziru kulturnu baštinu, jer ne vjeruju da ona može proizvesti bilo kakvu senzaciju.
A pri tome, sve se to zbiva u času kad se spremamo slaviti Držićevu godinu, jer 2008. puni se pola tisućljeća od njegova rođenja. Pa kad danas čovjek vidi kako se odnosimo prema tome autoru, dođe mu da predloži sasvim osobit način obilježavanja. Jer, prije otprilike pola stoljeća vodila se polemika između hrvatskih i talijanskih slavista o tome čiji je Držić zapravo pisac.
Naši su tvrdili da je naš, a talijanski da je njihov. Čini se da je vrijeme pokazalo gdje je istina: ustanovilo se u najmanju ruku to da Držić naš nije, jer nam ne znači ništa. Možda bi zato njegova obljetnica bila prilika da ga uz neku prigodnu svečanost – a u duhu europske suradnje i u skladu sa stilom naše vanjske politike – službeno prepišemo Talijanima.