Je li Boris Tadić Srbin ili Srbijanac?

Volim kajmak. Svojedobno sam ga kupovao na maloj zagrebačkoj tržnici u Branimirovoj ulici. Prodavao ga je čovjek iz Srbije, koji je za nas kupce uvijek bio Srbijanac. S početkom rata nestade srbijanskog kajmaka, a ostadoše njegovi ucviljeni ljubitelji, među kojima je bio i moj stari kolega iz kazališta i izdavaštva Albert Goldstein. Kad god bih se s Bertijem poslije sretao u Branimirovoj, uvijek bismo se spomenuli našeg Srbijanca. Otkad je Berti otputovao, nemam se s kime sjetiti srbijanskog kajmaka.

Srbijanca i kajmaka s Branimirove tržnice ne bih se sjetio ni sada da nisam naletio na rugalicu (JL, 24. 5.) kojom se novinare HTV-a, zbog toga što predsjednika susjedne države nazivaju srbijanskim predsjednikom, a glasovitog tenisača iz te države srbijanskim tenisačem, proglašava neznalicama i glupanima.

Rugač je, vrag će ga znati zašto, uvjeren da se pridjevom “srbijanski” hoće reći da je predsjednik Republike Srbije državni poglavar samo onim srbijanskim građanima koji žive u tzv. užoj Srbiji, a ne i u Vojvodini, odnosno da se svjetskom teniskom majstoru želi zanijekati srpska nacionalna pripadnost. I da bi, u skladu s tim, srbijansko ministarstvo vanjskih poslova – svaki put kad netko u Hrvatskoj predsjednika RS nazove srbijanskim predsjednikom – moralo hrvatskim vlastima poslati prosvjednu notu! Srbijanstvo je, tumači taj ekspert, “regionalna pripadnost”, a “Srbijanci su (nešto) kao Istrijani”. Srbijanski može biti (Bertijev i moj) kajmak, “ali predsjednik Boris Tadić je srpski, kao što je srpska i nacija”.

Srbijanac je u hrvatskome jeziku (novom, starom i svakom) čovjek iz Srbije. Kako je čovjek iz Srbije obično bio Srbin, Srbijanac je najčešće označavao Srbina iz Srbije. Otkad je stvorena neovisna, suverena Republika Srbija (koja se sastoji od “uže Srbije” i Vojvodine, a koja je u svome sastavu donedavno imala i Kosovo), Srbijanac je i dalje čovjek (građanin, državljanin) iz Srbije ili, preciznije, Republike Srbije.

Što je Srbijanac ili građanin Srbije po narodnosti, je li on Srbin ili nešto drugo, to ni na koji način ne može utjecati na njegovo imenovanje u hrvatskom jeziku. Kad za građanina Velike Britanije kažemo da je Britanac, za onoga iz SAD-a Amerikanac, a za onoga iz (bivše) Jugoslavije Jugoslaven, mi ništa nismo rekli o etničkoj pripadnosti tih građana. Isto je i sa Srbijom. U njoj žive Srbijanci (koji ne pripadaju samo jednoj etničkoj skupini): Srbijanac joj je predsjednik, Srbijanac igra tenis pod njezinom zastavom i Srbijanac prodaje kajmak.

Srbin je, pak, pripadnik srpskoga naroda, koji može biti Srbijanac, ako živi u Srbiji, a može biti i Britanac ili Amerikanac, ako živi u Britaniji ili Americi. Naravno i Slovenac, ako živi u Sloveniji. Svaki Srbin nije Srbijanac, kao što ni svaki Srbijanac nije Srbin. Napisati, dakle, da je “predsjednik B. T. srpski, kao što je srpska nacija”, ne znači biti samo nepismen, nego i “neprestano nešto u jeziku i s jezikom raditi da ga se poglupljuje”, kako bi kazao sâm rugač koji se ruga drugima, umjesto da se pogleda u zrcalu.