Jastuci kao alegorija

U pretprošlu subotu obilježen je Svjetski dan borbe jastucima. Netko je uputio javni poziv, pa su na ulice mnogih gradova izašle tisuće i tisuće ljudi noseći u rukama kušine i vanjkuše. Mlatili su njima jedni druge po glavi kao djeca kad ih ostavite bez nadzora u spavaćoj sobi.

Tko je god vidio taj prizor na televiziji morao se upitati najmanje dvoje. Prvo, kako je moguće da ima toliko ljudi koji su se spremni angažirati oko nečega što nema ni sportsku, ni političku, ni magijsku svrhu, nego je savršeno besmisleno.

Drugo, kako je moguće da društvo na tu glupariju pristaje, pa ne samo da je dopušta, nego joj daje i nevjerojatan publicitet. Prvo od tih pitanja znači ovo: je li ta manifestacija dokaz da je u razvijenom svijetu zavladalo takvo obilje da ljudi više ne znaju što bi sa svojim novcem i svojim vremenom, pa se idu tući jastucima? A drugo pitanje hoće reći ovo: je li zapadna demokracija stigla dotle da se vrhovnim pravom građana smatra pravo da budu kreteni?

Bojim se da na ta pitanja ne možemo sami odgovoriti, jer nam je cijela stvar odviše blizu, odviše smo navikli na takve pojave, pa više i ne razlikujemo potrebno od nepotrebnoga, simpatično od blesavoga. Možda bi pomoglo da stvar pogledamo tuđim očima?

Jer, tučnjavu jastucima prenijele su sve televizijske stanice diljem svijeta. Tako su ono perje što leti ulicama vidjeli i ljudi u Africi i Aziji, koji nemaju jastuka, nego stavljaju pod glavu kamen ili cjepanicu. Kako je sve to njima izgledalo?

Mislim da su oni mogli zaključiti jedno od dvoga. Ili da je zapadni svijet naprosto podjetinjio, pa da, dakle, nije zaslužio ništa drugo osim prijezira. Ili da je zapadni svijet toliko obijestan i ohol da se bez ikakva povoda razbacuje materijalnim dobrima i snagom, pa da, prema tome, ne zaslužuje ništa drugo osim mržnje.

Treće mogućnosti jednostavno nema, a to je siguran dokaz da su siromašni Afrikanci i Azijci u pravu. Još više, njihovi zaključci mogli bi nam pomoći da i sami zapazimo kako zapravo stoje stvari. Tada ćemo morati priznati da je ta borba jastucima slika i prilika onoga što Zapad danas poduzima na različitim područjima života, od suzbijanja ekonomske krize, preko borbe protiv terorizma, pa do pomoći onim istim siromasima u Africi i Aziji. Jer, uvijek je isto: razbacivanje novcem, mnogo buke i mnogo perja, ali uz uvjet da ne bude boli i da ne bude rizika, pa da ni borba ne bude prava, nego tek simulirana.

A ako je tako, onda nije posve besmislen ni televizijski prijenos tog festivala infantilnosti: taj je događaj zapravo alegorija naše civilizacije.