Izlet u Bleiburg i 700.000 luzera koji počinju vjerovati u čudo

S Gajbom sam se doslovno sudario na izlazu iz banke.
 
– Tako loše vijesti? – pokazao sam glavom prema šalteru iza staklenih vrata.
 
– Kaj? A to, ma ne, sve je u redu. Ide mi mali na maturalac ovo ljeto pa samo zatvaram financijsku konstrukciju. Sve je pod kontrolom – nisam bio posve siguran uvjerava li to Gajba sebe ili mene.
 
– Kam ide? – pomalo me i zanimalo, a sigurno je bilo da se nisam iznenadio kada sam čuo da idu u Španjolsku. Da je Žnora bio u blizini, rekao bi: “Jebala ih Španjolska. Ne bi u Hrvatsku, a?” Mislim, to je i dio antikriznog programa, sjećate se, ekskurzije po domovini, ali stavite se u poziciju današnje djece. Većina ne vidi izlaz iz ove situacije i maturalac osjete kao rijetku, možda i jedinu priliku da vide nešto svijeta. Opet, nije sve tako crno. Bit će gusto kad za maturalaca počnu vani tražiti azil.
 
– Misliš da je glupo što idu van? – Gajba me preplašio da sam glasno razmišljao. Odmahnuo sam glavom i više za sebe rekao da mi je glupo što ostaju. Onda smo hodali i šutjeli. Gajba je vjerojatno prebirao po iznosima na računu, mene su isto “uzele” brojke.
 
– Pazi, znaš onu reklamu za naš turizam? Ono, 2800 sunčanih sati, 18.000 otoka, riba, vina, spomenika kulture. Najvažnije su zaboravili. Recimo, zemlja s četiri glavna nacionalna praznika za koja znamo samo to da su neradni dani, ali ne i što tada slavimo. Ili, dođite vidjeti 80 tisuća radnika koji svaki dan odlaze na posao, a ne primaju plaću. Ili, država u kojoj 700 tisuća luzera zbog svojih potpisa vjeruje u čudo ili gostujte u državi u kojoj vrijede dva ustava – sve sam to izrekao u ljutitu rafalu. Gajba je samo slegnuo ramenima
 
– Stvarno, kaj bi im falilo da ostanu doma? – pitao je Žnora nakon što smo mu prepričali Gajbinu situaciju.
 
– Daj ne šilji – okrenuo sam se prema Žnori – neka djeca idu kamo žele. Pa nećemo im još i to oduzeti.
 
– Ne stvarno, da sam ja ministar, meni bi Bleiburg bio obavezna destinacija. Dobro, možda ne za maturalac, ali za školske izlete svakako – Žnora je odrezao.
 
– Jebiga sad, Žnora, pa i Bleiburg je inozemstvo – probudio se Gajba.
 
– Čekaj, Gajba, ima Žnora pravo. Trebamo dodati i poziv u zemlju u kojoj još traje Drugi svjetski rat i ne zna se sigurno kada i s kojim će ishodom završiti. Onda je tu i 1500 stratišta, jama, kosturnica, logora, zatvora, pa Križni put. Imaju klinci što obilaziti barem dvije godine. Uvjetno – dodao sam.
 
– Tebi je povijest zajebancija – ogorčio sam Žnoru.
 
– Meni je povijest zaraza koje se ne možemo riješiti.
 
Gajba je gledao u stranu. Ustaše i partizani bili su mu suvišna prtljaga u popudbini djeteta koje se spremalo zakoračiti u poviješću prezagađenu stvarnost malog naroda kojemu je nametnuto da 20 godina galami o pomirbi, masovnim grobnicama te čijih više leži u njima. Djeci ne dopuštamo da počnu živjeti izvan rovova. Radimo li to iz čiste gluposti ili smo samo zlobni?
 
– I kaj bi po tebi trebali? Odlaziti van, opijati se i ono malo love koju još imamo davati strancima?
 
– Ma daj, a ovako mogu pare dignuti iz talijanske banke, platiti mađarskom vlasniku hotela, kupiti cugu i klopu u slovenskom samoposluživanju i sve to na istome mjestu – smijao sam se. – A gdje to? – probudio se Gajba.
 
– U slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj.