Izbori prilika da se prebrojimo?

Istupi lokalnih rimokatoličkih biskupa opet su jednom izazvali javne kontroverzije. S jedne se strane usplahireno govori o “nedopustivu upletanju Crkve u politički život”, s druge se pak slavodobitno hvali njezino “dugo očekivano očitovanje”. Zajednički je, međutim, nazivnik svih reakcija u razumijevanju posljednjih istupa kardinala Bozanića, biskupa Jezerinca i Srakića kao neprijepornih političkih iskaza.

Na toj je razini, čini se, razmjerno jednostavno načelno reagirati: doista je nejasno čime bi se opravdavala uskrata prava političkoga (pa, dakako, i stranačkog) izjašnjavanja državljanima i njihovim udrugama (pa zvale se one i crkvom). U prijeizbornome vremenu takvo bi očitovanje moglo biti interpretirano i kao svojevrsna javno-moralna obveza.

Ovo se, dakako, ne odnosi na iskaze vojnoga ordinarija koji se – poput ostalih koje država plaća u vojsci, policiji i pravosuđu – naprosto ne smije stranački očitovati, ne želi li se život u državi nesposobnoj da jamči barem elementarnu neutralnost. Shvativši to, predsjednik je države gotovo udžbenički reagirao (no, nije trebalo zvati nuncija na razgovor, ako se – s pravom – polazi od Jezerinčeva statusa u vojsci); previdjevši ovo opće mjesto suvremene demokratske prakse u svijetu, premijer je pokazao, u najmanju ruku, pad u koncentraciji.

Crkva se, dakle, konačno razmjerno precizno očituje o svojim stranačkim preferencijama. Bilo je i vrijeme da se počne u cijelosti ponašati sukladno osnovnim demokratskim zasadama. I ranije se to zbivalo (najčešće s nejasnim formulacijama), no sada je – valjda ipak – moguće u ozračju oslobođenome unaprijed zadane političke, ideologijske, svjetonazorske dominacije. Pritom, međutim, postaju relevantnima i ovosvjetovna politička pravila:

a) iskazi biskupa će – kao politički – biti i politički interpretirani;
b) postavit će se pitanje unutrašnjega dosega tih iskaza, tj. problematizirat će se stupanj njihove političke obvezatnosti za pripadnike crkve (a posebice za svećenstvo);
c) crkva će, konsekventno, izgubiti pravo na iznadstranački status prosuditelja svakidašnjih sporova u zajednici;
d) crkva će, uza sve specifičnosti svojega statusa – ponajprije svojom javnom pozicijom – dijeliti sudbinu stranačke opcije za koju se opredijelila;
e) rezultati izbora će, konačno, pokazati na koliko državljana crkveni autoritet može računati u političkome složaju. Taj će broj – u najboljem slučaju – biti otprilike trećina od oko dvije trećine državljana koji će izaći na izbore (ukupno dvadesetak posto). Ubuduće se stoga – barem za realne svakidašnje svrhe – neće moći operirati s “više od osamdeset posto” katolika u Hrvatskoj.

Riječju, ništa se prijelomno ne zbiva time što se ovlašteni govornici Katoličke crkve stranački izjašnjavaju. Njihov će govor ostati gdjegdje različit od onoga što ga rabe kandidatkinje i kandidati; oni se, uostalom, ne kandidiraju. Bitno je da prihvaćaju logiku pluralističkoga života zajednice, premda još uvijek nedostatno svjesni svih nijansi formalizirana političkoga igrokaza. No, uz dobru volju, za učenje uvijek ima vremena.