U Francuskoj je na izbore za šefa države izašlo gotovo 85 posto birača. Za razvijene demokracije to je ekstremno visok odaziv. Kad bi se u Hrvatskoj sad održavali parlamentarni izbori, 47 posto birača sigurno bi izašlo na izbore, a 23 posto vjerojatno.
Ako bi se ta prognoza iz najnovijeg IRI-jeva istraživanja ostvarila, na izbore bi izašlo oko 70 posto birača što je isto velik odaziv. No i francuski stvaran i hrvatski hipotetični podatak potkopavaju neke moderne teorije po kojima građani gube interes za politiku i za stranke. Francusku i hrvatsku političku scenu međutim povezuje još jedna zajednička crta – smjena generacija.
Tek se na ovim izborima vidjelo koliko je nabujale političke strasti građana pod dugogodišnjom Chiracovom vlašću. Tek nakon odlaska dosadašnjeg šefa SDP-a, vidi se koliko je ta stranka ispod površine bila zrela za promjene koje su bile zapriječene. Ta okolnost mogla bi utjecati na ishod parlamentarnih izbora više nego što se u prvi mah očekivalo, a mogla bi dovesti i do promjene vlasti.
Ljudi hoće promjene, sugerira velika anketa javnog mnijenja koju je proveo Međunarodni republikanski institut (IRI), a ta je težnja najizrazitija među biračima SDP-a. Politička scena se dinamizirala upravo početkom ove godine, kad je postalo jasno da bi u SDP-u moglo doći do promjena. Do tog trenutka, HDZ je prilično opušteno mogao planirati još jedan mandat. Do tog trenutka, vladajući kao da su imali neki nevidljivi štit od kojeg su se odbijali svi napadi iz opozicijskih redova. Sanaderovu popularnost nisu mogli narušiti ni 'urarstvo’ ni odlazak na operu u Veronu.
Želja za promjenom, želja je za novim licima, i u toj niši smjestio se projekt 'Ljubo Jurčić za premijera’, a i Zoran Milanović za šefa stranke. Jurčić je sa samo dva-tri nastupa na televiziji ostavio dojam na birače oko kakvog se haenesovac Radimir Čačić trudi već dobrih godinu dana. Jurčić i Milanović donose stranci kapital 'novih lica’, ali na unutarstranačkim izborima honorirat će se 'minuli rad’ u stranci. Pritom, čini se da neće igrati samo godine stranačkog staža nego će se različito 'bodovati’ staž u stranačkim kabinetima, od staža u koji su uključene pobjede na lokalnim izborima.
SDP-ova nova lica u tome su, naravno, tanka i tu dolazimo do zapleta koji bi želju za promjenom mogao u konačnici neutralizirati. Novog šefa stranke izabrat će delegati na izbornoj konvenciji, a ne široko biračko tijelo i vanjski simpatizeri stranke čije mišljenje odražavaju predizborne ankete. Delegati na izbornoj konvenciji mogu se povesti za svojim unutarstranačkim rezonom i prednost dati onima koji nisu nužno najpopularniji na široj političkoj sceni. No mora se izabrati onog tko sigurno dovodi do izborne pobjede i pritom izbjeći unutarnji razdor, pa je sve skupa još uvijek veliki upitnik.
I zato IRI-jeva anketa, bez obzira na to što je obično pogađala raspoloženje javnosti i možda utjecala na izbore, u ovom trenutku još ne može imati takvu težinu. Vladajuća stranka polazi od toga da još nisu aktivirani neki od njezinih glavnih izbornih aduta i da se SDP-ova prednost još može lako istopiti. SDP nikad nije patio od pretjerane samouvjerenosti, pa sada to pogotovu nije slučaj. I oni su svjesni krhkosti trenutačnog rejtinga s obzirom na to da neće biti lako izabrati takvog Račanova nasljednika koji će stranku sigurno dovesti do pobjede.
Situacija će biti nešto jasnija nakon Glavnog odbora SDP-a, još jasnija nakon izborne konvencije, a odnos snaga između konzervativaca i socijaldemokrata moći će se realnije izmjeriti tek potkraj ljeta i početkom jeseni.